Sravnjeno brdo iluzija

Zaljubljenici u Jugoslaviju i u sve jugoslavensko imaju jedan vrlo jak argument u prilog svoje pokojne miljenice. Da je ona bila bez veze, da ništa nije valjala, ne bi, kažu, bilo onako teško, krvavo teško, srušiti je. I zbilja. Iako su na nju nasrnuli najmahnitiji i najbesprizorniji nacionalizmi, s “karizmatskim” ali jednako mahnitim vođama, i cijelom bulumentom raspomamljenih umnika i bezumnika, Jugoslavija se raspadala i preslagivala cijelo jedno desetljeće. I još nekoliko godina više, doda li se tome Kosovo.

Ali, uz ovo ide još nešto. Nakon neuspjeha prošlotjedne konferencije zemalja Zapadnog Balkana (ex Jugoslavija plus Albanija) na Brdu kod Kranja – što je zamišljeno kao prvi regionalni summit nakon raspada socijalističke Jugoslavije i ratova u kojima je nestala – treba dodati još jednu, jednako čvrstu pouku. Ideja regionalnog zbližavanja i povezivanja ex-jugoslavenskih zemalja danas je tako slaba i kržljava da je mogu potkopati i najbeznačajniji i najbezličniji nacionalni lideri, a baš takvi danas listom vladaju prostorom ex-ju regije.

Upravo se to dogodilo na ovom slovenskom sijelu, koje su uz bezvoljno pokroviteljstvo Evropske unije organizirale Slovenija i Hrvatska. Organizatori su, dakako, konferenciju proglasili uspjehom, što samo otkriva da su im liderski i politički kapaciteti tako skromni i limitirani da u uspjehe moraju ubrajati sve osim fijaska, dakle i neuspjehe. Pa taj uspjeh-neuspjeh projiciraju u blisku budućnost kao niz novih sastanaka spomenutih zemalja, pod nazivom “Proces Brdo”, ovaj put na ministarsko razini gdje bi se, kao, ušlo u konkretizaciju suradnje koja je navodno dogovorena na ubavome Brdu kod Kranja.

Tadićevo viđenje

Naravno, nikakva stvarna suradnja nije mogla biti dogovorena u tom bivšem ladanjskom kutku Josipa Broza, jer nikakve, ni najminimalnije, pretpostavke za to nisu bile ispunjene. Prije svega, to nije moguće bez prisustva Srbije, koja se i dalje inati da ne želi biti prisutna na međunarodnim skupovima s predstavnicima Kosova (umjesto UNMIK-Kosova). Bez obzira na to što je sasvim očito da je to zabijanje glave u pijesak, te da neki drugi primjeri (Kina-Tajvan) pokazuju da to može trajati bezgranično i besmisleno dugo.

Od Srbije se, dakle, očekuje da Kosovo što prije prokuha u kazanima unutrašnjih frustracija i ohladi to pitanje, jer je Boris Tadić na početku davao znakove da na kosovskom pitanju jaši više iz taktički razloga, dok se kolektivne strasti ne smire. A sada je i sam uzjahao na njih i tome se ne vidi kraja. Zato je izgledalo prilično umjesno kada je Jadranka Kosor na kraju ove brdske konferencije žacnula Tadića da je za ovakve regionalne inicijative potrebna osobna hrabrost, koju on nema. Ali, hrvatska premijerka pokazala bi više diplomatskog šlifa da je uzela u obzir i Tadićevo viđenje, na koje on valjda ima pravo, pa bilo i krivo.

Krivo je, prije svega, a to mu zamjera i dio beogradskih analitičara, što se odbija pojaviti na konferencijama ovoga ranga. Većim i jačim međunarodnim adresama ne usudi se tako suprotstaviti, pa nema ništa protiv da se srbijanski predstavnici pojavljuju zajedno s kosovskim u MMF-u, Svjetskoj banci, čak i na takvim ridikuloznim diplomatskim brbljaonicama kakav je “molitveni doručak” kod američkog predsjednika. No, Tadić svakako jeste u pravu u nečemu što su organizatori summita na Brdu kod Kranja, zajedno sa svojim međunarodnim sponzorima, tako indiferentno zaboravili. Naime, Srbija je pokrenula tužbu protiv osamostaljenja Kosova pred Međunarodnim sudom pravde, pa iako ta tužba nema bogzna kakvih izgleda, zar nije politički subinteligentno tjerati Tadića da i sam prejudicira takav sudski epilog, pojavljujući su u društvu kosovskog predstavnika. Tako se pokazuje da je konferencija na Brdu sasvim zbrzano organizirana, iako je postojao uzor koji se jasno razabire. To je uzor zapadnih, prvenstveno američkih posrednika koji godinama primjenjuju pristup da jednu stranu (srbijansku) dovedu pred gotov čin, dok se drugu pažljivo vodi kroz diplomatski labirint kako ne bi zalutala i kako bi se dokopala cilja (što se s Kosovarima radi još od konferencije u Rambouilletu 1999. godine).

Stvar je tim gora što su organizatori ovog zapadnobalkanskog summita, Slovenija i Hrvatska, i sami iskusili što znači biti stavljen pred gotov čin kada je riječ o Kosovu. Čitavu operaciju osamostaljenja Kosova vodili su Amerikanci, uz asistenciju dijela članica Evropske unije (pet ih sve do danas odbija priznati novu državu), dok se države ex-ju regije nije ništa pitalo. Od njih se samo tražilo da što prije priznaju kosovsku neovisnost, uz ustupke koje će zauzvrat dobiti – Hrvatskoj je tako otišao poklon-paket u vidu skidanja slovenske blokade na niz pregovaračkih poglavlja, te blokade više drugih članica EU-a na poglavlje pravosuđa – i uz sve rizike koji s tim dolaze.

Tako je i bilo. Nakon što su sve zemlje u regiji (osim BiH) priznale Kosovo, odnosi Srbije s ostalim ex-ju zemljama drastično su pogoršani i još se pogoršavaju, ali u Washingtonu i Bruxellesu su namjestila lica kao da ih se sve to nimalo ne tiče. Sada smo nešto slično vidjeli i na ovoj konferenciji. Iz Bruxellesa, koji je izgleda samo polumotivirano ispunjavao naloge Washingtona, stiglo je uputstvo Ljubljani i Zagrebu da organiziraju regionalni summit u Sloveniji i da, kako znaju i umiju, dovuku na nj predstavnike Srbije i Kosova.

Bez visoke delegacije EU-a

Kada se vidjelo da od toga neće biti ništa, najavljena visoka delegacija EU-a (Barroso, Van Rompuy) jednostavno se nije pojavila, puštajući domaćine da se sami pacaju u sosu neuspjeha (zbog čega ih je neobično oštro napao slovenski premijer Borut Pahor, optužujući ih da previđaju značaj balkanske regije). S posebnim zadovoljstvom izostala je Španjolska, koja trenutno predsjedava EU-om i koja je otpočetka bila protiv konferencije na Brdu kod Kranja. Ona je jedan od suorganizatora konferencije istog sastava, koja će se u svibnju ili lipnju održati u Sarajevu, pa je ovu kod Kranja doživjela kao konkurenciju, dakle suvišnu. No, još je važnije da će ta sarajevska konferencija biti održana u zemlji koja ne priznaje Kosovo (BiH je, rekosmo, jedina zemlja u regiji koja to nije učinila), a kako ga iz unutrašnjih razloga nije priznala ni Španjolska, to joj očito izgleda kao najprikladniji ambijent za summit ex-ju zemalja. Tako se pokazuje da svi pokušavaju kroz ovu konferenciju progurati neki svoj interes, pri čemu se radi u pravilu o onim istim koji su na ovim prostorima uredovali (posredovali) ratnih devedesetih.

Ima ih koji misle da su ti čak namjerno puštali i podgrijavali sukobe koji su doveli do ratova i raspada Jugoslavije, ali dotle zaliha moje mašte i fobija ne dopire. Više vjerujem u kratku pamet ovdašnjih nacionalnih lidera koji su znali razbiti jednu državu, ali ne i napraviti nove, te u kratku pamet njihovih nasljednika koji ne znaju slijepiti jugoslavensko iverje kako ne bi postalo pljeva koju će otpuhati refuli stranih interesa.