Boga ne zanima jedete li svinjetinu ili košer

Fotograf Adi Nes, vrhunski umjetnik i profesor, u Zagreb je došao na poziv veleposlanstva Izraela. U Gliptoteci se predstavio izložbom “Deposition”.

“Izvorno sam radio fotografije za seriju ‘Biblijske priče’ u kojima židovske praočeve i Krista spuštam s njihovih svetih visina i prizemljujem ih u stvarnost, koju su iskusili kao bića od krvi i mesa koja su se žrtvovala za nas. Ljudima je poznat motiv skidanja Krista s križa i ja na svojoj fotografiji dodatno ‘skidam’ Krista. Drugim riječima, repozicioniram ga, odnosno na nj i na njegov položaj gledam na jedan nov način, drukčije nego što ga se gledalo u prošlosti”, objasnio je Nes, koji je svoje režirane fotografije doveo do majstorskog vrhunca, po uzoru na renesansne i barokne slikare poput Caravaggia. Njegove fotografije propituju i političke odnose na Bliskom istoku, homoseksualnost, militarizam, modu…

Na otvorenje vaše izložbe u Gliptoteci došlo je mnogo poznatih osoba, uključujući i predsjednika Hrvatske Ivu Josipovića. Je li uvijek tako na vašim izložbama?

– Ovisi. Često se dešava. Iznenađen sam količinom ljudi koji su došli na otvorenje u Zagrebu, jer nikada prije nisam ovdje izlagao.

Niste previše o tome govorili, ali u Izraelu ste dobili puno kritika zbog odabira tamnoputih modela, homoerotizma…

– Ne mislim da su to bile kritike na način da su ljudi bili protiv mog rada, jer je on od početka u Izraelu bio mainstream. Moja prva solo izložba dobila je nagradu našeg ministarstva kulture i nauke te je ubrzo postavljena u mnogim muzejima i galerijama.

Mnogi vaši radovi veoma su politični i provokativni, recimo fotografija četvorice izraelskih vojnika koji uriniraju po libanonskom teritoriju.

– Točno. Serija “Zatvorenici” je veoma politična. Inače, umjetnost je divna jer u njoj svatko pronalazi nešto što samo on vidi. Isto tako, vrlo sam političan i vjerujem u promjenu, a ne samo u prihvaćanje onih stvari koje nam servira vlast. Zato mislim da je bitno da umjetnik u svom radu postavlja i politička pitanja.

Na koji način uspijevate propitivati teške teme vezane uz dešavanja u Izraelu i Palestini, dok istovremeno vaše gostovanje u Hrvatskoj financira izraelska država?

– Izrael je veoma liberalno i otvoreno društvo. U izraelskim novinama moguće je objaviti gotovo sve. Ljudi koji odlučuju koje će umjetnike država podržati neovisni su i mogu odabrati koga hoće. Veoma često čuju se kritike kako država podržava umjetnike koji su protiv samog postojanja Izraela. To nije situacija sa mnom, ali činjenica da je izraelska ambasada podržala moje gostovanje u Hrvatskoj dokazuje da je Izrael otvoren za različite ideje. Ljudi u Izraelu polako shvaćaju da propaganda više ne funkcionira, jer publika veoma lako može razlikovati projekte koji su obična reklama od onih umjetničkih koji potiču na razmišljanje i raspravu.

Kako desničarski listovi i njihova kritika reagiraju na vaš rad?

– U Izraelu gotovo da ne postoje desničarski listovi, već su desničari uglavnom vezani uz rabine, sinagoge i religijske skupine. Ispada da religijski dio društva pripada desnom dijelu političkog spektra. Zbog mojih radova ljudi nisu ljuti – ne pokušavam zadobiti pažnju provokacijom. Razlog zbog kojeg se bavim kršćanstvom jest činjenica da je judaizam uglavnom tekst, dok je kršćanstvo prepuno slika kojima su stoljećima educirani ljudi.

Inače, dolazim iz sefardske obitelji, iz arapske države, i obično je ta populacija religioznija od drugih Jevreja. Vjerujem da Bog ne pripada nekoj specifičnoj religiji ili grupi, vjerujem da postoje njegova različita poimanja. Mislim da Boga ne zanima jedete li svinjetinu ili košer. Vjerovanje u Boga vjera je u samoga sebe, u duhovnost i ljude.

Izrael je država utemeljena upravo na mjestima biblijskih događaja. Je li to glavni razlog što se bavite biblijskim pričama?

– Nekada sam u to vjerovao, ali to se promijenilo. Ideja o bavljenju time proizašla je iz moje osobne krize, kada sam prekinuo osmogodišnju vezu i ostao bez posla. Razmišljao sam tada o tome koji su razlozi mog ostanka u Izraelu. Drugo, nakon Šestodnevnog rata čak su i pop pjesme veličale nacionalizam i patriotizam. Djeca su dobivala imena po biblijskim junacima, a Izraelci su se počeli osjećati kao stari narod iz povijesti. Radilo se o jednom utopijskom motivu, koji je ignorirao sve probleme nastale zbog okupacije. Pokušavam se baviti svim tim motivima, ali ih istovremeno i kritizirati, jer ne mislim da je dobro to što se desilo izraelskom društvu. Pobjeda je donijela i trulo voće.