“Crne udovice” proizvod čečenske i ruske represije

U terorističkim napadima koji su se prošlog tjedna dogodili u moskovskom metrou i u Kizljaru u republici Dagestan poginulo je više od 50, a ranjeno više od stotinu ljudi. Ruske vlasti objavile su da su napade u Moskvi počinile dvije Čečenke i tako prekinule šestogodišnje bombaško zatišje u ruskoj metropoli.

To ne znači da se teroristički napadi na području sjevernog Kavkaza u međuvremenu nisu događali, ali oni su u moskovskoj javnosti već odavno postali uobičajena stvar. Unatoč tome, ruska je vlada antiterorističku kampanju u Čečeniji proglasila službeno završenom 2009. godine, no ipak je i nakon toga nastavila potragu za teroristima. Tako su u nekoliko tjedana koji su prethodili ovim napadima ubijeni dvojica važnih suradnika terorističkog vođe Dokua Umarova i 20-ak boraca u Ingušetiji.

Kako objašnjava Jelena Jurišić, profesorica novinarstva i poznavateljica ruskih prilika, “antiteroristička strategija iz 2002. izmjestila je fokus s upotrebe glomazne i spore vojne sile na FSB i specijalnu policiju, koji su u Čečeniji preuzeli brigu za sigurnost i čiji pripadnici praktički žive istim stilom života kao i pobunjenici koje love; idu za njima u planine, spuštaju se s brda kad okopne snjegovi i vode s njima gerilske ratove”.

Žene kao “obnovljivi resurs”

Ipak, nijedna antiteroristička strategija nije se ozbiljnije pozabavila jednim od najvažnijih aspekata čečenskog terorizma – ženama samoubojicama. U javnosti poznate kao “crne udovice”, “Alahove nevjeste”, ili jednostavno šahidke (mučenice), žene su od 2001. sudjelovale u dvije trećine od pedesetak akcija u kojima je poginulo gotovo tisuću ljudi. Sudjelovale su u svim napadima za koje je odgovornost preuzela “obavještajno-diverzantska brigada Vrtovi mučenika”, koju je osnovao čečenski terorist i nekadašnji suradnik sovjetske tajne službe KGB, danas pokojni Šamil Basajev. Neki od tih napada su: opsada moskovskog kazališta Dubrovka 2002. u kojoj je ubijeno 115 talaca i 40 terorista, napad na rock koncertu u Moskvi sa 14 poginulih i talačka kriza u Beslanu u kojoj je poginulo 334 od 1.200 zatočenih, većinom djece. Optužene su i za sudjelovanje u rušenju dvaju aviona na letu za Moskvu.

Četverogodišnje zatišje, tijekom kojega je Basajev ubijen, nastupilo je 2004. godine, a od 2008. žene se pojavljuju u više napada na različitim lokacijama sjevernog Kavkaza. Prilikom osnivanja Vrtova mučenika Basajev je rekao da će “doći oni koji neće iznositi nikakve zahtjeve i kojima će glavni cilj biti uništavanje neprijatelja”, nagovijestivši zaokret koji se u čečenskom terorizmu dogodio pod utjecajem uvoznog, vehabitskog islama – od političkog zahtjeva za samostalnošću prema neuhvatljivijem obliku terorizma, prividno isključivo vjerski motiviranom.

Prošlog proljeća brigadu je ponovno oživio današnji vođa Doku Umarov, koji se dvije godine ranije proglasio “emirom Kavkaskog emirata u cilju uspostave neovisne šerijatske države”.

Ženski element čečenskog terorizma ujedno je i najproblematičniji, jer bi se ruska vlada, ukoliko ga želi iskorijeniti, trebala pozabaviti njegovim najdubljim uzrocima, ultrakonzervativnim zatvorenim društvenim sustavom u kojemu su žene tretirane kao potrošna roba ili “obnovljivi resurs”, kako je rekla ruska novinarka Julija Juzik, autorica dosad najtemeljitije objavljene studije čečenskih teroristkinja naslovljene “Alahove nevjeste”.

Nesretnice i nevjeste

Prva “Alahova nevjesta” bila je sedamnaestogodišnja Hava Barajeva. Ona je 2000. godine kamion pun eksploziva dovezla na kontrolnu točku ruske vojske u Čečeniji, a izvjesni Arbi, lokalni zavodnik koji ju je doveo sebi, a onda indoktrinirao i drogirao, iz prikrajka je aktivirao detonator i sve snimio kamerom. Hava nije imala ni majku ni sestru, a prema tamošnjoj tradiciji “djevojčica ne može s ocem graditi jako bliske, povjerljive odnose”, ispričala je autorici Havina prijateljica.

Julija Juzik smatra da je samo jedna od deset teroristkinja vođena idejom, dok su ostale, kako kaže, blef. Jedna od pravih bila je Luiza Gazujeva. Ona je 2001. ubila sebe i ruskog generala koji je greškom uhapsio njezinoga muža te ga pred njom nasmrt pretukao. Prije toga, Luizin je brat u ratu ostao bez nogu, a kasnije su ga ruski vojnici ubili iz zabave, rugajući se njegovom hodanju na štakama.

Autorica je čečenske teroristkinje podijelila u dvije skupine – nesretnice i nevjeste. Nesretnice su udovice stare 30 do 40 godina, mogu biti sa i bez djece, nisu nužno vehabije, dok su nevjeste stare između 17 i 25 godina, dolaze iz vehabitskih obitelji i odgajane su da služe muškarcu, a mogu imati i nekoliko muževa koji ih dijele i s drugim muškarcima. Nevjeste često otmu što je, kako je ispričala Zarema Inarkajeva, djevojka koja se predomislila u nakani da postavi eksploziv u zgradu vojnog ureda, u Čečeniji običaj – muškarac otima djevojku s ulice, ugura je auto i ona tada “postane žena”. U autu je najčešće i jedna starija žena, čija je funkcija da igra ulogu majke i uspostavlja povjerenje. Dok se nesretnicama prilazi razgovorom, razumijevanjem, približavanjem, a često i ženidbom, što je jedini oblik uspostave vrijednosti žene, nevjeste često budu podvrgnute (grupnom) silovanju, čija se snimka onda koristi za ucjenu, budući da obitelj nije sklona prihvatiti osramoćenu kći.

Čest je slučaj i da obitelj za takvu ili na neki drugi način “oštećenu” kći, primjerice bolesnu ili neplodnu, pristane uzeti novac. Zatim slijedi indoktrinacija putem izolacije, slušanja glazbe i molitvi, raspirivanje osjećaja mržnje i osvete ili, pak, uvjeravanje u plemeniti cilj planirane akcije, mir i slobodu za narod.

Pomagale taocima

Upotreba narkotika redovita je pojava, pa djevojke ne spavaju danima i prilikom napada djeluju neprirodno smireno. No, razlog smirenosti može biti i prozaičnije prirode, naime taj da su uvjerene kako nisu došle poginuti ni ubiti, već obaviti nešto i započeti novi život.

Jedna od najkontroverzijih tvrdnji Julije Juzik je da prilikom opsade kazališta Dubrovka žene nisu imale prave, već makete “šehitskih pojaseva”, eksplozivnih naprava oko struka koje se teško skidaju i aktiviraju daljinskim upravljanjem. Kod nekih od njih pronađene su i povratne karte iz Moskve. Ona smatra da je dobar dio žena koje odlaze u samoubilačke misije uvjeren da nikoga neće ubiti, što se vidi i iz snimki opsade kazališta, na kojima žene pomažu taocima, daju im čokoladu i vodu, prate ih u WC. Mnoge žene budu prevarene ili dovedene na silu, a samo manji dio njih djeluje svjesno, no gotovo nikada iz vjerskih, već iz osobnih motiva.

Taj osobni motiv gotovo uvijek je osveta za ubijene bližnje, jer, kako kaže Jelena Jurišić, Čečeni su “odlučan i prkosan narod, koji su Rusi stoljećima gazili, pa je logično da prema njima gaje mržnju”. No, isto tako, kako pokazuje studija Julije Juzik, čečenske žene samoubojice i same su najčešće žrtve vrlo konkretnih izvanjskih okolnosti, pa se u tim okolnostima krije i ključ borbe protiv tamošnjeg terorizma.

Vikend bombaši i dotacije

Područje sjevernog Kavkaza muslimanski je kraj kojim vladaju klanovi, a tamošnji terorizam kombinacija je uvezenog ideološkog radikalizma i klanovske borbe za pozicije u strukturama vlasti, objašnjava Jelena Jurišić. Ona kaže da u Čečeniji, gdje je 80 posto stanovništva nezaposleno, ne postoji nijedna tvornica niti privreda, već se živi isključivo od državnih dotacija, pa se pripadnici klanova međusobno bore za pristup institucijama, a borbu za neovisnost koriste kao ideološki paravan. Jedini dotok novca onaj je iz arapskih zemalja vehabijskog islama, a i taj je novac u rukama istih ljudi. Čečenijom upravlja Ramzan Kadirov, i sam nekadašnji borac, okružen bivšim pobunjenicima “koji su stavljeni pod kontrolu dobrim plaćama, no mnogi od njih i danas preko tjedna rade kao činovnici, a vikendom bacaju bombe”, kaže Jelena Jurišić. Odgovoran je za brutalni progon neistomišljenika, a podrška koju uživa u Moskvi pridonijela je klimi nekažnjavanja koja frustrira čečensko stanovništvo. Zaokret u politici prema Čečeniji trebao je poduzeti Aleksandar Kloponin, novi izaslanik predsjednika Dmitrija Medvjedeva, koji je tamo otišao s ciljem ekonomskog i socijalnog razvoja. Međutim, nakon napada u Moskvi postavlja se pitanje hoće li Kremlj ostati pri takvoj politici.