Hoće li se predsjednik pokloniti i u Varivodama?

Trenutak kad je njemački kancelar Willy Brandt 1970. u Varšavi kleknuo pred memorijalom žrtvama fašizma na neki je način označio i simboličnu pobjedu kolektivne svijesti o zločinima koje je počinio Hitlerov Treći Reich. U regionalnom kontekstu najbliži tome povijesnom činu nedavni je posjet predsjednika Ive Josipovića Bosni i Hercegovini, njegov poklon od Hrvata stradalim bošnjačkim žrtvama u Ahmićima i nedvosmislena osuda politike koja je do toga dovela. Nazvali to isprikom ili žaljenjem, taj će civilizacijski iskorak u budućnosti dodatno dobiti na važnosti, a Josipović se njime već upisao u povijest kao državnik koji je pridonio normalizaciji. No, hoće li predsjednik na putu pravde, neovisno o neutemeljenoj kritici onih čija je politika zahtijevala ispriku, u prvoj godini svoga mandata možda otići i korak dalje?

Naime, ove se godine obilježava 15 godina od masakra u Varivodama, kad su u noći 28. rujna 1995. pripadnici Hrvatske vojske izvršili masovni pokolj Srba u tome bukovičkom selu, i to gotovo dva mjeseca nakon prekida ratnih djelovanja. Brutalno i bez povoda smaknuto je devet osoba, od kojih je najmlađa imala 60, a najstarija 85 godina. Petnaest godina od zločina ubojice su još na slobodi, iako postoje ozbiljne indicije tko su oni. Suma je to odnosa ovog društva prema zločinu nad Srbima, čija je etnička pripadnost uvjetovala pokolj, a i danas utječe na činjenicu da, iako je suđenja bilo, još uvijek nitko za zločin nije osuđen. Zločinu u Varivodama prethodio je pokolj u Gošićima gdje je ubijeno sedmero staraca. Ni za to nitko nije odgovarao. 

U središtu Varivoda, sela koje je prije rata imalo gotovo 500 stanovnika a danas ih je svega nekoliko desetaka, skroman je drveni križ i ploča s popisom ubijenih građana. Jovan Berić, Marko Berić, Milka Berić, Radivoj Berić, Marija Berić, Dušan Dukić, Jovo Berić, Špiro Berić i Mirko Pokrajac izrešetani su mecima, uglavnom na kućnim pragovima.

Josipović bi zajedno s Varivodama mogao posjetiti i Škabrnju, mjesto stravičnoga zločina Srba nad Hrvatima, čiji svi počinitelji također nisu procesuirani ni osuđeni. Ali dok prema zločinu u Škabrnji i općenito zločinima počinjenim sa srpske strane u Hrvatskoj postoji opći konsenzus oko osude, kod Varivoda to nije slučaj ili se barem tako odnose državne institucije koje još uvijek prave razliku među žrtvama. Stoga bi predsjednički poklon pred obilježjem postavljenim u znak sjećanja na zločin koji nije dobio kaznu, bila istinska gesta želje za pravdom, poštovanjem žrtve i pomirenjem, ali i za zajedničkom budućnosti na prostorima gdje su, što se neopravdano zanemaruje, dva naroda stoljećima živjela u miru.

Iako su komparacije nezahvalne, poklon zločinu u susjednoj zemlji ipak je lakši od onoga u samoj Hrvatskoj, koji s aktualnim ili nekim budućim predsjednikom neminovno ima uslijediti. Sa zločinom koji je bliži uvijek se teže, ali jednako nužno suočiti.