Junak našeg doba

Kad god pogledam TV kalendar – jedinu emisiju na HTV-u čijoj redakciji nitko nije dojavio da su Franjo Tuđman i Gojko Šušak mrtvi – pomislim: kako to da je jedini konzekventni stup tuđmanizma u zemlji punoj konvertita ostao baš Obrad Kosovac?

Franjo Tuđman se u njegovom TV kalendaru i dalje šepuri u bijeloj maršalskoj uniformi, okićen lentom, kao da već odavna nije zaradio reputaciju uobičajenog sumnjivca, čak i među notornim hrvatskim nacionalistima. On i Goja Šušak spuštaju se u TV kalendaru među narod  (Dođi Franjo, na čelu sa Gojom / prodivani sa čeljadi svojom, kako veli pjesnik), popularni kao na vrhuncu svoje zemaljske slave. O njima kritike nema. Domobranski piloti u istoj emisiji vrše junačka djela negdje duboko iza Urala, rujući bombama boljševičko carstvo; partizani su antihrvatski negativci koji su nekako ipak oslobodili Istru i Međimurje, pa mogu dobiti i poneki pozitivan poen na stavci domoljublja, mada su inače dijelom gadovi a dijelom žrtve unitarističkog zlosilja. Uopće uzevši, uzgaja se u TV kalendaru jedan angažirani odnos prema povijesti, i to je danas jedina emisija Hrvatske televizije koja ne glumi neutralan ili objektivan pristup, nego izgleda kao da je rađena iz srca, s uvjerenjem.

Ali – uvjerenja i Kosovac? Kako te dvije stvari mogu stati u istu rečenicu?

Obradovi obrati

Obrad je, znaju to svi stariji gledatelji Hrvatske televizije, nalik na one američke ekonomiste-savjetnike koji su silno ljutili Theodorea Roosevelta. Kad god bi ih predsjednik pitao što bi predložili kao rješenje nekog ekonomskog problema, oni bi mu rekli: “U jednu ruku ovo…”, ali bi odmah dodali, “u drugu ruku ono…” Na to je Roosevelt, u duhovitom izljevu “bijesa”, rekao: “Hoću jednorukog ekonomistu!”

Obrad Kosovac – to su uvijek bile dvije ruke. Ili, kao boginja Kali, šest. On u glavi ima cijeli debatni klub. Mozak mu radi kao dvopartijski sistem, pri čemu je jedna partija uvijek na vlasti a druga u zatvoru. U jednu ruku, Alojzije Stepinac mu je bio zločinac (legendarni film “Put izdaje”, snimljen 1985. godine u razmjerno liberalnoj fazi komunizma), u drugu ruku Stepinac je svetac/blaženik. Tito mu je sedamdesetih i osamdesetih bio ikona, devedesetih postaje – u skladu s kanonom Franje Tuđmana – slojevita povijesna ličnost; pomalo Hrvat, dovoljno da bude dobar, ali previše Jugoslaven da ipak ne bi bio pretežito negativan.

Početkom devedesetih Kosovac objavljuje neki strip u “Zabavniku” Ninoslava Pavića, lošoj kopiji beogradskog “Politikinog zabavnika”, u kojem ustaše oslobađaju Travnik od partizana i prikazani su kao, kako je jednom u Izraelu neobično umjesno rekao Gojko Šušak, “dobri  momci”.

Poznata novinarka “Motrišta” predlagala mu je, u vrijeme njegova urednikovanja Televizijom, sva u suzama, da pripusti u program i ponekog oporbenjaka kako bi stvar dobila bar privid demokratičnosti. Kosovac joj je odgovorio da ovom narodu takve stvari ne trebaju. Oni poštuju jedino brutalnu propagandu vlasti, s gasom do daske, bez nijansi i suptilnosti, jer one vode ravno do dna. Baš kako je jednom primijetio Borislav Pekić: “Samo glupa buržoazija misli da iz nijansi misli ništa ne proizlazi.” Stari komunisti, okorjeli dijalektičari hegelijanske škole, znaju da crv sumnje, jednom pripušten u program koji se obraća masama,  kad-tad izgrize i sruši cijelo stablo, ma kako se na početku činio sićušan a stablo veliko.

Rani radovi

Jedan stariji urednik s Televizije Zagreb pripovijeda kako mu je sedamdesetih godina kolega s Televizije Beograd pričao o ustrajnim žalopojkama nekog novinara s TVZ-a kojemu ne daju napredovati “samo zato što je Srbin”.  Sputani talent bio je, navodno, naš junak… Tom je pričom gnjavio sve Beograđane na plaži koji su ga htjeli slušati.

Dvadesetak godina kasnije ovako će opisati muke tog vremena: “Meni su dali zadatak da preko noći pripremim film o NDH s težištem na Jasenovcu, s poznatim napuhanim brojkama žrtava.” Rekao je to u intervjuu koji je davne 1997. dao tjedniku “Globus”, opisujući na zapanjujuće maštovit način širenje područja borbe: “Tri sam se dana skrivao, direktor je ludovao, ali me nigdje nisu mogli naći. Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka. Uvijek se u ta vremena moglo ići određenim koracima u korist Hrvatske, ako si to htio…” Idući “određenim koracima” postao je urednik Dnevnika nakon sječe hrvatskih kadrova. Kolima! Sibir!

“Ako vas zanima, bio sam urednik TV dnevnika, najmlađi u Jugoslaviji. I svi mi mladi bili smo praktički zaljubljeni u Savku i Miku Tripala. Oni su s Maticom hrvatskom raspirili nacionalne osjećaje i pokrenuli demokratiziranje političkog života”, reći će Borisu Paveliću u “Novom listu”. “Kasnije”, nastavlja Kosovac, “nisam govorio ništa, jer bih inače završio u zatvoru. Pitajte gospodina Račana što je on govorio nakon što je kooptiran u frakcionaški Izvršni komitet CK SKH, kad su iz njega izbačeni proljećari!”

Nikakve moralne dvojbe Kosovca nisu morile kad je radio film o ljudima koji su sjedili po zatvorima kad je on vodio TV dnevnik, zaključuje Pavelić, navodeći i ove njegove riječi: “Za Savkin zbor na Trgu Republike osobno sam pisao parole u njezinu korist, a poslije Karađorđeva danima sam u Dnevniku objavljivao podrške Savki i Tripalu, što je kasnije Televiziji pripisano kao kontrarevolucionarno djelovanje. Bakarić je skoro dobio infarkt! A moralne dvojbe – kakve bih imao? Svi smo se tada, svaki na svoj način, borili za proljećarske ideje, a onda smo pridavljeni i stišani pritiskom dogmatskog komunizma. Jesam li pošteniji ja ili dr. Dušan Bilandžić, koji danas tvrdi da je pripadao Bakarićevoj liniji i lijepo, onda i danas, radi svoj znanstveni posao i svi smatraju da je to normalno, da je krajnje objektivan?”

Doista, teško je reći je li pošteniji Kosovac ili Bilandžić. Njih dvojica su doista paradigmatske pojave, oni su reprezentanti, tipovi koji nalikuju na stotine tisuća običnih ljudi. Obojica ponikli u krilu partije, obojica konvertiti, prelivode, svrzimantije i mrčipare, koji su se odrekli svojih djela iz vremena mraka (honorare su dakako zadržali), obojica društveni tipovi koji će u Hrvatskoj vazda biti na vlasti, jer nema sile koja bi nadišla njihovu sposobnost preobrazbe. Vječni tip tog junaka našeg doba opisao je još A. G. Matoš kao “majstora s mora”, negdje 1908., a u ovih stotinu i kusur godina njegovu dominaciju još nitko nije narušio. “Danas je Talijan, sutra Srbin, preksutra Hrvat. Sinoć bijaše za Hrvatsku, danas je za Beč. Jesenas šurovaše u Rimu, proljetos je ljubio skute Košutu. Njegov jezik već stoljeća Francuzi zovu ‘raguziranje’, laganje…”

U drugu ruku…

Kosovac uvijek voli vlast malo više no što bi bilo prirodno. Zato je krajnje čudno zašto se, kao notorni suncokret, nije priklonio Račanu, odnosno kasnije Sanaderu.

Jedan filmski uradak prikazan 2009. godine o konvoju “Libertas” – kojim je 1991. godine probijena armijska blokada Dubrovnika – prikazuje predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića kao profetu koji de facto vodi Hrvatsku u samostalnost i golim rukama oslobađa Dubrovnik iz ruku tada još dvooke a jednoglave srpsko-crnogorske hidre. Mesićev je portret izrađen u pomalo natprirodnoj veličini; Tuđman se u filmu spominje kao šesnaesti građanin Shakespeareova “Koriolana”, kao usputni epizodist. Rukopis odmah navodi na sumnju o pravom autoru – takve kipove pobjednika kleše samo “majstor s mora”, veliki Obrad.

Mnogi bi se zakleli da je autor filma doista on, jer tu vrstu apologije ne može proizvesti – naročito ne u tako kratkom vremenu – niti jedan drugi autor s HTV-a. Dakle, nije se “druga ruka” Obradu sasušila… Znajući u kojoj su opreci Tuđman i Mesić, tu se razrješava i dvojba zašto se Kosovac nije stavio na raspolaganje nekoj novoj vlasti, ideji, svjetonazoru.

Odgovor je kristalno jasan.

Nitko ga nije pitao!