Ljudi za stolovima

Ponekad mi dođe da se upitam nestaje li stari Zagreb, umire li i on sa svojom patinom, sa svojim kavanama. U njima se diskutiralo, polemiziralo, ponekad i svađalo, tu su se ispijale kave i čitale novine, saznavale su se i one vijesti kojih nije bilo ni u jednim novinama, i svjesno ubijalo vrijeme, jer zbog ubijanja vremena još nitko nije završio u zatvoru. Bio je “Medulić” i bio je “Korzo”, o, to su bile stare kavane bečkog tipa, a u ovu zadnju dolazili su časnici, pa i ministri, poslanici, ražalovani generali, gradonačelnici, tu se pila kava, a dame su lizale sladoled i upućivale poglede pune čežnje, i još su mnogi drugi ostavili trag na praznoj podlozi zaborava.

“Gradski podrum” bio je institucija svoje vrste. Tamo ste mogli otići i kad imate malo novca, za onaj čuveni a jeftin grah; znalo se o njemu podjednako i u Ljubljani, i u Beogradu, i u Sarajevu. Tu je, s večeri, muzicirao Vlado Rožić, i premda ga odavno nema, za njega mogu napisati, da je još uvijek vlasnik imena, koje je bilo isuviše veliko, da bismo ga lako zaboravili. Uz note njegove violine bilo je ugodnije razgovarati, pijuckati i udvarati se, zašto ne, a svi oni gosti dostojanstveno su odlazili sa scene u tamu, prepustivši nam prostor da nastavimo igru.

U “Kotarskom četiri” mogli ste kupiti svjedoka

Iza leđa “Gradskog podruma” bila je “Stara Vlaška”, koja je nekad bila hotel “Hranilović”, ali je 1948. nacionaliziran, istog dana kad i hotel moga ćaće. Ostavši bez svog hotela za sva vremena ostali smo bez svog komada zemlje na ovom planetu.

“Mosor”, ah, bivši “Mosor” na Jelačić placu, tamo ste odlazili kad više niste imali gdje otići. U “Mosoru” je uvijek izgledalo da je sve u radu, premda me nešto stalno podsjećalo na scenu iz filma “Točno u podne”, kad Gary Cooper prelazi preko trga, a negativci ga promatraju kroz nišane i mušice svojih napunjenih revolvera. U “Mosor” ste ulazili s bubom u glavi, izlazili s glavom u torbi.

Bio je na Zrinjevcu i “Kotarski četiri”, kako smo ga zvali, a on je podsjećao na pravosudnu instituciju. Bilo je u njemu i sudaca, i odvjetnika, i tužitelja, ali i kriminalaca svake vrste, tu ste mogli naći svjedoka koji se i za najordinarniju laž kleo na križ, petokraku ili na Bibliju. Bila je to pozornica dugogodišnjih prijateljstava i mržnji, prepirki i mirenja, kumstva i smrti. Tu sam upoznao najjače pravnike onog vremena, ali i suce koji su imali pravo u malom prstu. Moram reći, i tad je bilo kriminala, ali u odnosu na ovo što se danas događa, to je bio dječji vrtić.

Upravo ovo truplo nađeno na Jarunu podsjetilo me na jedan davni proces. Suđenje se primicalo kraju i izgledalo je kako je sve jasno. Okrivljeni je poricao da je počinio zločin, a ni truplo žrtve nije pronađeno, što je i odvjetniku bio jedini adut.

– Za koji trenutak pružit ćemo vam dokaz, da moj klijent nije kriv, da nije ubica – rekao je branitelj samouvjereno. – Uvjerit ćete se, jer će se za koji tren na vratima sudske dvorane pojaviti žrtva, živa i zdrava.

Odvjetnik ućuta, a cijela dvorana okrene se prema izlazu, neki su i ustali da bolje vide. I nekako u tom trenutku otvorila su se vrata, u dvoranu je ušao odvjetnikov pripravnik i uručio mu nekakve spise.

– Priznajem da nisam pronašao žrtvu, ali svi ste povjerovali i okrenuli ste se, što znači da niste uvjereni da je moj klijent ubica. Niste sigurni, pa zato zahtijevam od vijeća petorice da donese oslobađajuću presudu.

Vijeće nije prihvatilo sugestiju branitelja i donijelo je “oštru presudu”, kako smo tada govorili. Nekoliko dana kasnije u “Kotarskom četiri” našli su se branitelj okrivljenog i predsjednik vijeća koje je osudilo ubojicu.

– Sjajno ste ga branili! – rekao je sudac. – I istina je da su svi u dvorani pogledali u pravcu ulaza. Svi su se okrenuli i pogledali, samo ne optuženi, koji je dobro znao da se žrtva neće i ne može pojaviti.

U “Kotarskom četiri” mogli ste dobiti i besplatan savjet i besplatnu pravnu pomoć, a i svjedoka ste mogli kupiti.

“Janje” nije izraslo do ovce

Malo dalje bio je i mali ali ugodan stari restoran “Sokač”. Tu se dobro i jeftino marendalo, tu su navraćali novinari, odvjetnici, ali i nadripisari, trgovci koji su pili što im ne ide posao, ali i oni koji su pili što susjedu dobro ide posao. Bio je i “Feral”, i “Aleksinac” (čuven po svojim ljutim kobasicama), i “Drina” u Preradovićevoj ulici. “Drina” je u sklopu demokratskih promjena promijenila ime u “Janje”, ali janje nikad nije izraslo do ovce. Bio je i “Vuglec”, omiljeno sastajalište pripadnika sedme sile, ali je on odavno zatvoren, pa djeca tamo ulaze kroz prozor, igraju se skrivača i čine ostale stvari.

Mogao bih pisati o desecima ovakvih priča, ali kad bi čovjek krenuo u potjeru za svakom od njih, bojim se da bi uzalud poderao cipele. Nema više ni onih gostiju koji su još s vrata znali viknuti: “Runda za cijelo društvo!”

Da, to su bila stara, dobra vremena. A danas, svatko je sam za svojim stolom, svatko u svom separeu, separatisti jedni!