Mač iz toka, braćo!

Dobro, ima li ta Lady Gaga pimpek ili koji k…, glasi trenutno najvažnije pitanje u pop glazbi.

Zatrpani smo tonama besplatnog, inflatornog, MP3 internetskog materijala. Svaki sajt i svaki muzički magazin imaju podjednako beznačajne favorite. Žanrovska rascjepkanost je na vrhuncu. Prostor je idealan za udave – pod parolom demokratičnosti i proširenja pogleda, sumnjivi tipovi zapravo unose smišljenu mediokratsku zbrku. Čak i rijetki subverzivci među njima beznačajni su, beznadno getoizirani drevnom maksimom vladajućih slojeva: podijeli pa vladaj. Tako se nesmetano sije infekcija poprilično konzervativnih, društveno bezopasnih ideja. Vlada nedostatak jakih autorskih ličnosti, bendovskih diktatora, pretencioznih osobenjaka, logoreičnih napadača na kolege. Nema šarmantne pompe i bezobrazne konfrontacije koja je umjetnicima počesto neotuđiva osobina.

Drmaju se nogavice

No, onda ispliva skupina balavaca iz engleske provincije, koja odjednom izazove delirij svjetskih glazbenih piskarala. These New Puritans iz Southenda objavili su drugi album “Hidden” čiji će se pravi značaj procjenjivati tek u nadolazećim desetljećima, ali već je evidentno kako se radi o inovativnom izrazu koji, hvala bogu, konačno donosi nešto zaista novo. Onda se takva senzacija pojavi gotovo slučajno u Zagrebu, u “Tvornici”, 27. ožujka.

Nas tristotinjak poluzalutalih, potpuno zblenutih pseudointelektualaca dobiva priliku sudjelovati na satu historije moderne glazbe. Najšokantnije od svega: predavači imaju nepune 23 godine. Osovinu sastava čine blizanci Barnett: vokalist/autor Jack i bubnjar George. Njihova glazba bazira se u najvećem dijelu na snazi glomazne perkusionističke baterije, pojačane dodatnim japanskim bubnjem taiko, plus beatovima iz računalnih programa. Dominantni ritmovi pripadaju militantnom derivatu jamajkanskog reaggea nastalom 80-ih godina – dancehallu.

Kompletna zvučna slika objedinjuje čudnovate sastojke: povremenu patetičnu filmsku epiku, dionice dječjeg pjevačkog zbora, renesansne ornamente trinaestočlanog orkestra. Iznad svega stoji tipično bjelački, narativni vokal po uzoru na The Fall i Gang Of Four. Uobičajeno? Nikako.

Dapače, ovakva razmjerno abnormalna, grandomanska kombinacija iznenađujuće dobro funkcionira na pozornici, dok teroristički basovi talasaju nogavice hlača. Razumljivo da  orkestralno-horsko osoblje nije moglo biti dovučeno te nas je zabavilo svojom digitalnom nazočnošću tek iz laptopa parkiranog na miks-pultu.

Impozantno djeluje činjenica da klinci iz Zapadne Europe pomno proučavaju povijest popularne glazbe i grade vlastite temelje na uzorima što ih jedva pamte njihovi roditelji. Još impresivnija je količina raznorodnog zvuka proizvodenog od četvorke predvođene pustopašnim blizancima Barnett. Blago majci koja izrodi takva dva jablana.

Elvisov prdac

Nabujala snaga njihova instrumentarija bila bi posve pogodna za neko ekstremno uprizorenje tjelesnog teatra ili zvučnu kulisu Lars von Trierovog “Antichrista”, da budemo malo arty farty preseratori. Iz pak nadasve misterioznog tekstualnog izraza raspoznaje se mladenačka agresivnost (“We Want War”, “Attack Music”), koja je u drugonavedenoj melodiji pojačana značajnim efektom – zlokobnim zvukom izvlačenja sablje iz korica iliti, po naški, mača iz toka. 

Sva ta ambicija, konfrontacija, drskost, pretenzija i mjestimična lirička erudicija zovu se jednim odavno zaboravljenim nazivom – hrabrost.  

U britanskoj glazbi nije se pojavio uzbudljiviji kulturalni miks još od Portisheada i Trickyja. Bilo je zbilja neponovljivo iskustvo za nas evropske provincijalce gledati ovakvu grupu u naponu snage i na vrhuncu kreativnosti. Koncert je trajao 45 najintenzivnijih minuta otkako je u Las Vegasu već ugojeni Elvis Presley, ljut zbog lošeg programa, prdnuo i pištoljem opalio u televizor. Svirati toliko opaku muziku vjerojatno nije moguće duže od toga.