Nacionalizam je najgora droga

Životna priča Mirka Mirkovića, 96-godišnjeg profesora i nekadašnjeg redaktora Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, idealna je podloga za filmski scenarij ili romansiranu biografiju.

Rođen u Austro-Ugarskoj Monarhiji u osvit Prvoga svjetskog rata, kao mladić zatvaran u Kraljevini Jugoslaviji, Mirković Drugi svjetski rat preživljava u njemačkom logoru, a poslije kao politički kažnjenik robija na Golom otoku. Pa ipak, nije ga uspjela ubiti prejaka reč, koju je kao angažirani intelektualac hrabro izgovarao tijekom 20. stoljeća, braneći slobodu mišljenja i javnoga govora. O svemu tome Mirković piše u četrdesetak eseja i članaka koji su ranije tiskani u listovima “Oko”, “Telegram” i “Feral Tribune”, a prije godinu i pol dana objavljeni u knjizi “Što može pisac na ovoj velikoj pozornici luđaka?”, u izdanju “Durieuxa”.

Raspad starojugoslavenske vojske  

Iako se zbog godina teško kreće, izravan je i danas, dok nam u pauzi između razgovora, puneći lulu duhanom, u obiteljskoj prizemnici u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, prepričava svoju životnu dramu.

– Iako živim već u četvrtoj državi, mogu reći da je najbolja bila Titova Jugoslavija jer su u njoj ljudi bili više-manje sigurni za svoja radna mjesta, a nije bilo ni oživljavanja niti krivotvorenja ustaške prošlosti, kao što je slučaj danas u Hrvatskoj – kaže Mirković.

Mirkov otac bio je građevinac i vlasnik malog obiteljskog poduzeća. Djelovalo je pod očevim prezimenom Friedmann, koje će pred rat Mirko prevesti u Mirković. Kao oficir austro-ugarske vojske, njegov otac ratovao je na talijanskom frontu na kojem su, kako je pričao svome sinu, gorjele planine od topovske paljbe. Pod pritiskom roditelja studirao je građevinu, aktivno surađujući u ljevičarskom studentskom društvu “Svjetlost”.

– Nikada nisam bio član Komunističke partije, ali sam često nastupao na skupovima i podnosio izvještaje o aktualnostima u svijetu. Vlast me 1939. uhitila i bez suđenja strpala u zatvor u Petrinjskoj ulici. U njemu sam proveo mjesec dana, a nakon što su me pustili diplomirao sam na fakultetu.

No, nije bilo vremena da unovči diplomu. Zakuhalo se u Europi, Hitler je ubrzo napao Poljsku.

– Regrutiran sam kao vojnik Jugoslavenske kraljevske vojske u auto-komandu u Beogradu. Kada je rat počeo, moja je jedinica krenula prema Makedoniji i Kosovu, no tamo su nas bombardirali Talijani i Bugari. Povukli smo se prema zapadu, a kod Bileće nas je zatekla vijest o kapitulaciji kraljevske vojske – sjeća se naš sugovornik.

Komandant im je rekao neka idu svojim kućama, no Mirković mu je odgovorio da se u Zagreb ne vraća jer je tamo na policijskoj crnoj listi. S nekolicinom oficira krenuo je prema navodno slobodnoj teritoriji, no put je bio pogrešan. Zarobili su ga Nijemci i odveli u logor kod Fürstenberga na Odri.

– Smješten sam u židovski dio logora gdje sam bio član antifašističkog odbora. Dobro sam govorio engleski i često sam odlazio kod zarobljenih Amerikanaca koji su ispod poda barake iskopali rupu i u nju smjestili malu radiostanicu kako bi slušali vijesti s bojišta. Nakon svršene bitke za Staljingrad tu sam vijest zapisao na komadić papira i spremio ga u džep kako bih je priopćio zarobljenicima u svom dijelu logora. No, jedan me SS-ovac vidio i zaustavio. Budući da sam nosio rukavice, neprimjetno sam papirić strpao u rupu u prstu rukavice i podigao ruke da me vojnik pretrese. Da je našao papirić, odmah bih bio strijeljan.

Ubijena mu cijela obitelj

Nakon kapitulacije Njemačke Mirković je preko Praga stigao u Zagreb. Šok je doživio na pragu kuće u Vlaškoj ulici.

– Susjed preko puta kazao mi je da u kući nema nikoga, da su sve članove moje obitelji, majku, oca, sestrične i tetke, njih dvadesetak, odveli i ubili ustaše. Suze su mi same od sebe krenule, shvatio sam da sam ostao sam na svijetu.

Ubrzo se na preporuku jedne partijke zaposlio u uredu za informiranje predsjedništva Vlade NR Hrvatske, a 1946. oženio se Milom, s kojom je u braku bio 64 godine. Preminula je prošloga mjeseca, tužno kaže Mirković.

– Godine 1947. premješten sam u “Vjesnik” kao urednik kulturne rubrike, a kasnije, za vrijeme jednog nevezanog razgovora u redakciji, izrazio sam mišljenje da u zemlji nema demokracije jer partijski rukovodioci imaju posebne dućane za sebe, a narod mora kupovati na kartice. Pa kakva je to demokracija ako se partijski sastanci održavaju u tajnosti, bez uvida javnosti? Tada me jedan kolega, neki Ivanović, prijavio Udbi i 1949. ponovno sam dospio u zatvor u Petrinjskoj. Početkom 1950., bez ikakva suđenja, poslan sam na Goli otok – priča Mirković. Na Golom otoku provodi šest mjeseci, uz svakodnevnu torturu i poniženje.

– Ne znam je li Tito znao kako se tamo živi, ali bilo je mučno i teško. Udbaši su doveli neke svoje obraćenike iz Bosne koji su zaveli teror na otoku. Ljudi su umirali. Nakon pola godine poslali su me na izgradnju Jadranske magistrale Zagreb-Split gdje sam proveo još šest mjeseci. Onda su me pustili – kaže.

Obilježen robijanjem, četiri je godine bezuspješno tražio posao i za to vrijeme stigao diplomirati filozofiju. U međuvremenu je držao satove engleskog jezika, a rodio mu se i sin Zoran. Pritisnut egzistencijalnim problemima sjetio se roditelja školskog prijatelja Miroslava Brihte, kojega su ubili ustaše. Oni su ga preporučili Miroslavu Krleži, ravnatelju Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda.

– Krleža je bio fascinantan čovjek, sve što je rekao moglo se odmah zapisati, toliko je bio rječit. Jednom se slavio njegov rođendan u Zavodu. Krenuo sam mu čestitati, ali bio sam odjeven u pulover, što ga je razbjesnilo. “Tako odjeven ne dolazi se čestitati jednom direktoru”, kazao mi je. Posudio sam sako i vratio se. Krleža je po tom pitanju bio formalist – prisjetio se Mirković zgode s velikim piscem.

Tuđmanova rehabilitacija ustaštva

Više od deset godina, do 1991., bio je glavni tajnik Hrvatskog PEN centra. Ubrzo se zamjerio i Franji Tuđmanu.

– Tuđmanovo vrijeme doživio sam kao rehabilitaciju ustaštva što sam spomenuo i na međunarodnoj konferenciji PEN-a na Bledu 1997. godine. Pa on je prije dolaska na vlast izjavio kako je NDH bila vjekovna težnja hrvatskoga naroda, a istaknutog ustašu Vinka Nikolića postavio je u Županijski dom Sabora, dok je mnoge odlikovao. Tuđman je bio čovjek koji je izgarao od želje za vlašću – kaže Mirković. Iako ga je tadašnji predsjednik napao u medijima, Mirković je dobio podršku svjetskih PEN centara, koji su poslali pismo Tuđmanu zatraživši da Mirkovića pusti na miru.

Mirković se kritički osvrće i na istupe Andrije Hebranga, čijoj su majci ustaše također ubili cijelu obitelj.

– Nevjerojatno je da Hebrang nakon toga može izjaviti da je Mile Budak, pisac rasnih zakona u NDH, činio i dobra djela. Zato mogu zaključiti da postoje mnoge droge, ali je najgora nacionalizam, koji uzrokuje nacionalno bjesnilo za koje se, za razliku od pasjeg bjesnila, još nije našao neki novi Louis Pasteur koji bi ga suzbio. Ili da kažem šekspirijanski: “Kada se rodimo mi plačemo jer smo došli na ovu veliku pozornicu luđaka.”