Nemojmo se miriti s time da nas vode

Gradove post-Jugoslavije ovih je dana posjetio znameniti francuski filozof Jacques Rancière. Na mini turneji, nazvanoj “Ideja jednakosti, metoda jednakosti” (naziv koji se poigrava i miješanjem jezika i pisama jugoslavenskih naroda), održao je predavanja i javne nastupe u Beogradu, Zagrebu, Rijeci i Ljubljani. U Beogradu i Zagrebu govorio je na temu “Metoda jednakosti: politika i poetika”. U Rijeci se razgovaralo o njegovim knjigama “Učitelj neznalica – pet lekcija iz intelektualne emancipacije”, “Poetika znanja” i “Emancipovani gledalac”, koje smo dobili u prijevodima, dok je u Ljubljani predavanje bilo naslovljeno “Da li je vrijeme emancipacije prošlo?”.

Dan nakon zagrebačkog predavanja Jacques Ranciere odazvao se i na razgovor s novinarima, koji je organizirao Multimedijalni institut Mama. Razgovor je većim dijelom bio kolektivan, a potom smo dobili kratko vrijeme i za samostalne upite, tako da je ovaj intervju nastao kao slobodna kombinacija obje te forme. Zahvaljujemo Jerku Bakotinu, Tomislavu Medaku, Ivani Momčilović i ostalima što su svojim pitanjima sudjelovali u nastanku ovog teksta, koji je tako odmah praktično iskušao metodu jednakosti.

Govorili ste o vezi između smještanja socijalnih struktura i opisa spoznaje koju ljudi posjeduju. Iz izjave da su ljudi ravnopravni u svojoj sposobnosti za spoznaju može se izvesti izvjesna metoda jednakosti. Možete li pojasniti kako taj proces izgleda u stvarnosti?

– Jednakost za mene, a tu slijedim pouke intelektualne emancipacije Josepha Jacotota, nije cilj koji treba dostići. Smisao je da su jednakost i nejednakost pretpostavke, ako hoćete aksiomi, po kojima mislimo i djelujemo. U svakoj situaciji u vlasti smo egalitarnih ili neegalitarnih odnosa. Kada god nešto naručujem moram pretpostaviti da to druga osoba prihvaća ili odbija, da razumije narudžbu, da mu se ona isplati ili ne. Princip podvrgavanja ujedno je i princip mogućeg neposluha. Da bih mogao poslušati, moram moći zamisliti i da ne poslušam. A to znači da svi oblici društvenih odnosa u neravnopravnom društvu jednom svojom stranom vode ka jednakosti.

Protiv komunističkog elitizma

Društvena emancipacija je zamisao da je možda moguće, nismo sigurni, proširiti ovu snagu jednakosti. Učiniti autonomnim mišljenja, prakse i forme društvenih odnosa zasnovane na jednakosti. To je drugačiji put od uobičajenog, koji govori o jednakosti kao poželjnom cilju, do kojeg vodi određeni slijed koraka. Ne, jednakost je uvijek aktualni čin, makar za njega postojao i mali prostor. Proširiti i ojačati prostor jednakosti, proces emancipacije od nejednakosti ka jednakosti, uvijek je nepredvidljiv. Ne možete naprosto izjaviti da ćete sada uvesti jednakost, kao neko znanje. Ne znamo ni kamo ni kako daleko će nas to nastojanje odvesti. Ukratko, naš je zadatak kreirati procese jednakosti u svijetu nejednakosti i podčinjenosti.

Kada govorimo o reprezentaciji, govoru u ime drugih, i klasnoj strukturi društva, vi problematizirate podjelu na intelektualce kao one za koje se pretpostavlja da znaju i radnike – neznalice. Problematizirate i aktivnost i pasivnost. U nas je problem da nakon sloma socijalističkog sistema radnik ponovno “dobije” glas. Kako gledate na to?

– Uobičajeno je misliti da postoje oni koji razumiju povijesna kretanja, inteligencija, neka avangarda koja posjeduje znanje o procesima, pa može voditi društvo. Mišljenja sam da se ne moramo miriti s time da nas netko vodi. Svi ti diskursi koji govore kako ljude sada treba podučavati, da bi onda jednom u budućnosti bili slobodni i jednaki, beskonačno reproduciraju postojeće strukture nejednakosti. Sam taj način mišljenja dio je procesa vladavine, pa i kada tvrdi da je protiv nje.

U svome tekstu o ideji komunizma komunizam ste nazvali hipotezom povjerenja, što je vrlo poticajno. Samo tako možemo započinjati procese neprekidne izmjene znanja. Intrigantna je i vaša teza da što je manje radnika više je komunizma?

– Moja izjava da što je manje radnika više je komunizma nema ništa s Negrijevom idejom nematerijalnog rada i sličnim. Radi se o izvornom paradoksu komunizma. Kao što znate, njega su prvo izumili filozofi, poput Platona. U njegovoj “Republici” komunizam je dio principa vođa. Vođe su komunisti, elita koja je, budući ima zlatne duše, sposobna živjeti u komunizmu. Obični, prljavi ljudi mogu biti samo kapitalisti. Radnici moraju živjeti kao kapitalisti, pa i kada nemaju kapitala, a samo elita može živjeti kao komunistički jednaki ljudi. To je perverzna ideja koja još preživljava u ideji avangarde, komunistima kao avangardi koja će osloboditi radničku klasu od iluzija svakodnevnog života i sl. Na konferenciji u Londonu o ideji komunizma, koju su organizirali Slavoj Žižek i Alain Badiou, izrekao sam je u smislu provokativne sumnje u organizatore, da još postoji ideja komunizma kao ideja avangarde koja bi, pa i ne želeći, da vodi ljude. Komunizam je očito struktura bazirana na kulturi nepovjerenja. Pitamo komuniste, i samo komuniste, jesmo li sposobni biti komunistima? Ako je komunizam ideja emancipacije, trebala bi biti zasnovana baš na suprotnim pretpostavkama. Želite li izgraditi univerzalan svijet baziran na jednakosti, nije li prvi preduvjet pretpostaviti da su svi ljudi sposobni misliti, diskutirati i dijeliti na taj način? Nisu li te dvije stvari tijesno povezane: ja mislim da sam sposoban, ali zato što mislim da je svatko sposoban! Dakle, ne stoga što mislim da sam inteligentniji, mudriji od drugih, već baš zato što dijelim pamet koja je svačija. Naravno, za to nema dokaza. Meni je to aksiomatska pretpostavka akcije. Mnogi diskursi pokazuju nam da su svi uhvaćeni u ralje kapitalizma, potrošačko društvo, mreže, od kojih su porobljeni i sl. Radikalni diskursi očajavaju nad krajem ljudskosti. Za što nam služi metafora o kraju ljudskosti? Da opišemo nekoga tko visi cijeli dan na internetu? Hipoteza o povjerenju jedina opravdava akciju. Zašto inače organizirati vrijeme i prostor, razmjenu? Zato da svijet spase oni koji znaju?

Pozitivno nasljeđe 1968.

Spomenuli ste dvije definicije emancipacije. Prva je da je ona izlazak iz situacije bivanja manjinom, dok druga govori o emancipaciji kao prekretničkom događaju u načinu života?

– Izaći iz položaja manjine znači problematizirati situaciju gospodara i roba. Jer, u početku to je položaj gospodara: on emancipira djecu, robove i sl. No, važan je naglasak na samoemancipaciji, prisutan od vremena prosvjetiteljstva. Bitno je da svi postave pitanje o tome što su sposobni učiniti, budući da svi dijelimo tu sposobnost za djelovanje, koja je primjenjiva ne samo individualno, već i u kolektivnoj praksi. Kada govorim o odluci, pa i o odluci za emancipaciju, pritom ne mislim na neku metafizičku, radikalnu odluku, u smislu Kierkegaarda ili Sartrea, koji također govori o pomaku od pasivnosti prema aktivnosti. Emancipacija je čin prisutan u mnoštvenosti situacija svakodnevnog života. Npr. prisutna je u načinu kako radnik na svom radnom mjestu može odvojiti smjer svoga pogleda od rada svojih ruku. Odvojiti misli od onoga što radi. Disocirati dvije stvari koje su bile jedno, te tako izmaći sistemu dominacije.

Jučerašnje forme antiautoritarne pobune danas se denunciraju kao lažne, naročito ako su bile lijeva kritika socijalističkih vlasti. Nisu li takve (nesamokritične) nove kritike često primjer kontraproduktivnog pseudoradikalizma?

– Danas čitamo kako pobune na Zapadu 60-ih nisu proizvele velike društvene promijene, pa onda i nisu uspjele. Razočaranje i zamor cijelim revolucionarnim narativom, proglašenje istog iluzijom, koja da vodi u totalitarizam, bili su dominantni u Evropi npr. krajem 70-ih. Kao smisleno u drugom naletu priznato je samo individualističko rebeliranje protiv konzumerizma, eksploatacije seksa i sl. Ispada da je 1968. u Francuskoj bila pobuna mladih protiv škole, roditelja – hipi revolucija. A to uopće nije bila hipi revolucija. Niti potraga za novim kapitalizmom, u smislu potrage za novim oblicima rada i potrošnje. Niti samo umjetnička kritika, zahtjev za više umjetničke autonomije i slobode. Bilo je to negiranje marksizma, ali i njegovo novo zasnivanje. Otklanjanje starog stava da pobuna škodi organiziranoj revoluciji, te samo jača poredak.

Kada govorite o onima koji znaju i koji ne znaju, to podsjeća na vašu kritiku Althussera. Ovdje smo u 60-im i 70-im godinama imali prigovore praksisovaca na njegove invektive protiv socijalističkog humanizma. Negirana je njegova teza prijeloma i podjele na mladog i starog Marxa. Što danas mislite o debati o humanizmu?

– Čudno mi je danas o tome govoriti.

Komunizam kao emancipatorna praksa

Možda u vezi kritike da se danas ponovno priča o komunizmu, bez dovoljno historije socijalizma u tome?        

– Ako govorimo o Althusserovoj poziciji, danas možemo reći da on nije bio u pravu, da ne postoji nikakav prijelom između mladog i starog Marxa i sl. No, to više nije poanta. Poanta je što hoćete s Marxom danas? Ideja praksisovaca i drugih humanističkih marksista toga vremena bila je da ako možemo ugraditi Marxa “Kapitala” u Marxa “Ranih radova”, onda možemo prevladati državni komunizam i sl. Ideja Althussera bila je da ako uvedemo prijelom, možemo uvesti drugi tip komunizma. I to uz pomoć zapadnih komunističkih partija, koje slušaju sovjetsku partiju i pokušavaju se povezati s drugim parlamentarnim grupama… U različitim kontekstima dodaju se ta različita čitanja Marxovih tekstova. No, dogodilo se nešto čudno: dok je althusserijanizam 60-ih tvrdio da će kreirati novi marksizam, Althusser je istovremeno policirao protiv svih tendencija pobune u Francuskoj. Možemo reći da je on služio francuskoj komunističkoj partiji, protiv pobunjeničkih tendencija. I to je istina. Preokret svega bila je ’68., kada je takva pozicija postala dio kulture pobune. Tu se postavlja pitanje aproprijacije marksističke teorije. U bivšoj Jugoslaviji vidimo takvu aproprijaciju marksizma, u kojoj je althusserijanizam bio kontestacijom, dok je ideologija praksisovaca na kraju postala vladajućom ideologijom…

Nije tako jednostavno…

– Ne bih sada dalje argumentirao. Hoću samo naglasiti aproprijacije marksizma u različitim kontekstima. Meni je jasno da je teško ovdje reći da ćete ponovno viti crvenu zastavu komunizma, i da ste vi ti ljudi, ako ozbiljno promislimo, nakon svega što su komunističke i socijalističke partije na vlasti tu napravile. Kada sam odlučio sudjelovati na konferenciji o komunizmu u Londonu, za mene je to bilo važno kao prilika da izrazim nekoliko stavova o emancipaciji. Nisam uopće siguran trebamo li upotrebljavati riječ komunizam. Žele li je neki ljudi koristiti, za mene to ima smisla u smjeru propitivanja sposobnosti za emancipaciju. Što nema veze s idejom avangarde koja vodi narod. U tom kontekstu, koji nema veze s historijom komunističkih zemalja, rekao sam da ne treba biti sumnjičav spram te ideje i bivanja komunistom danas.

Nanovo propitujete odnos društvene pozicije i znanja. Možemo to opisati i kao problem odnosa klasne pozicije i klasne svijesti. No, što je s ideologijom u tom vašem ponovnom prikazu?

– Nastojim zamijeniti koncept ideologije konceptom raspodjele čulnog, što znači da na djelu nisu mehanizmi disimilacije i sl. Kod koncepta ideologije govorimo o kapitalističkoj dominaciji, koja funkcionira pomoću procesa ideološke inverzije. Ljude se podjarmljuje baš time što misle da su slobodni. U tom smjeru ide i marksistička kritika demokracije. Odbacujem taj koncept ideologije, koji se zasniva na pretpostavci da su ljudi nesposobni jer ne znaju, nisu na poziciji i sl., što sve reafirmira ideološku podjelu na one koji znaju i one koji ne znaju. To problematiziram u pojmovima konsenzusa i disenzusa. Danas je teško naći čovjeka koji u osnovnim crtama ne zna kako funkcionira kapitalizam, globalno tržište i sl. Problem je kako se adaptiramo na taj sistem, koliko vjerujemo da možemo biti slobodni u odnosu na njega. Što nije samo problem ideja, već i stvar individualnog i kolektivnog ponašanja. Glavno pitanje nikada nije bilo pomaknuti se od neznanja prema znanju, već pomaknuti se od nemoći prema onome što oni, što mi i što ja mogu.

Radnici nisu nužno ljevičari

To vodi do teškog pitanja zašto radnici, u nekim kontekstima, na izborima za parlament glasaju za političke pozicije koje smanjuju njihova prava, prilagođavajući ih neoliberalnim ekonomskim politikama ili se otvoreno protive radničkim pravima, poput američkih konzervativaca?

– Moj odgovor bit će provokativan: ne vidim razlog zašto bi radnici glasali za lijeve stranke! Uvijek je problem: zašto ne glasaju za nas? No, problem treba obrnuti. Pretpostavka je da zato što su radnici moraju glasati za ljevicu. Pitanje je vide li u njoj svoje vrijednosti. I drugo, radite li u tvornici, u supermarketu ili ste profesor na fakultetu, svejedno uvijek možete birati između jednakosti i nejednakosti. Sreli smo se s tvorničkim radnikom koji misli da su ljudi oko njega budale, da konzervativci imaju pravo, da su liberali ludi itd. U mojim studentskim danima na sveučilištu “Ecole Normale” jedan kolega student radničkog porijekla, veliki katolik, smatrao je naše tadašnje studentske komunističke vođe, koji su poslije odreda postali psihoanalitičari, prljavim komunjarama… Teško je tu govoriti o determinaciji. U Francuskoj je stroga podjela između komunističke i socijalističke tradicije s jedne, i mnogih fanatično antikomunističkih radnika s druge strane. Možemo žaliti što toliki radnici u zapadnim zemljama glasaju za stranke krajnje desnice, no one su ponekad prikazuju kao organizacije koje su jedine protiv sistema. Krivo je misliti da su svi glasači za Le Pena u Francuskoj rasisti koji mrze migrante ili buržuji. Snaga Le Pena bila je i u tome što je jedini preuzeo ulogu staromodnog republikanskog oratora, koji se direktno obraća narodu. Naravno, to ne znači da mi je zato drag.  

Kada govorimo o radnicima i procesu emancipacije, vidimo koliko je danas teže uopće sebe prepoznati i definirati kao radnika kada je ta pozicija toliko promijenjena.

– Polarizirani smo oko ideja radničkog pokreta okupljenog oko tvorničkih radnika. Kada govorimo o problemima konstitucije i praksi društvene emancipacije danas, ne mislimo samo na tvorničke radnike. Podjela na industrijsku armiju, koja je proleterska armija, kapitalistička armija, pa može jednom biti i komunistička, samo je moment socijalne emancipacije. Danas imamo nove oblike zapošljavanja, samo na dio radnog vremena, često izvan struka, s promjenljivim statusima itd. Svjedoci smo velikih pritisaka da se individualizira radni proces. Sve to uništava samu mogućnost zajedništva. Ne radi se toliko o promjenama u samom radu, koliko o teškoći da se povežu individualno iskustvo rada i neka kolektivna struktura. Sistem eksploatacije i ideološke dominacije želi potisnuti i samu misao da rad postoji kao kolektivna činjenica. Zato oblici kolektivne akcije danas vjerojatno ne mogu ići kroz klasične stranačke i sindikalne strukture, već se događaju na raskršćima između rada i života, između raznih radnih praksa. Sve je to apstraktno, ali se događa, pa moramo prestati sve gledati tvorničkim očima. Jer, stvari su mnogo kompliciranije, preklapaju se različite tradicije, različiti oblici rada i kultura. Ukratko, ne smijemo biti opsjednuti određenom idejom radničke klase.