Nova klasa: crvena i/ili crna!

Milovan Đilas – prvi među Hrvatima, tako bi se moglo i trebalo uskliknuti, nakon ovih dana prvi put u nas objavljene njegove davne (još iz 1957. g.) i već odavno svjetski kapitalne knjige “Nova klasa – kritika savremenog komunizma” (nakladnik “Feniks knjiga d.o.o.”, Zagreb, urednik biblioteke Dragutin Hlad). Ali, Milivoj Đilas (1911.-1995.), jedan od najglasovitijih ljevičarskih disidenata i to Brozova socijalističkoga sistema, zapravo nije “prvi put” među nama, samo je “Nova klasa” napokon dostupna u našoj distribuciji (tek nekoliko stotina komada?!), a pretiskana je prema prvom legalnom izdanju na srpskom jeziku iz 1990. (izd. “Narodna knjiga”, Beograd; ur. Vasilije Kalezić).

Da, taj epohalni pamflet, tek “knjižica” od dvjestotinjak stranica – koja je po razornoj moći za soc.-kom. sustav ravna onom užasu što su ga Katoličkoj crkvi u Europi bile 1517. g. prouzročile teze M. Luthera! – otkako jer prvi put tiskana na engleskome u SAD-u 1957. g., sve do 1990. g. nije bila legalno dostupna u njegovoj domovini/otadžbini! Devedesetih godina, kada i u Srbiji s Đilasa spada “Brozova kletva”, ubrzano se objavljuju njegova izabrana djela, literarna i političko-publicistička, da bi, napokon makar i na srpskom (a, i kako bi drukčije?), barem “Nova klasa” ugledala svjetlo dana u Hrvatskoj.

Pa, kako onda Đilas nije prvi put ovdje? Tako što je taj, svojevremeno jedan od najutjecajnijih (čitaj: najopasnijih) i najviših funkcionara KPJ, baš ili čak u Hrvatskoj bio našao plodno tlo za svoje ideje. Kad je kao budući “pali anđeo” Brozova sustava, pedesetih godina, bio počeo razrađivati nekakvu novu teoriju o mogućnosti socijalizma s ljudskim licem (premda se ta sintagma tada nije još odomaćila), zdušno su mu aplaudirali i za njim pošli (u unaprijed izgubljeni sukob s J. B. Titom) tad mlađi i takonazvani “liberali” iz zagrebačkog “Naprijeda” (organ KPH!). Kad je Đilas pao iliti bio svrgnut, zaglavivši čak i na robiji, sa scene su očišćeni i hrvatski “đilasovci” (eto, kako M. Đilas nije tek sada “došao” u Hrvatsku). Oni, koji su se 1953/54. počeli toliko ritati, da su u zadnji čas čak iz “glave” lista izbrisali kako je to glasilo SKH, a maknuli su i geslo “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”, neslavno su završili svoju “pobunu”. (“Tada su stradali novinari Bero Črnja, Živko Vnuk, Stipe Šeparović, Tomo Đurinović, Ljubo Grubor, Hrvoje Šarinić, Josip Žitnik, Petar Suran, Dušan Diminić i politički funkcionar Marijan Stilinović”; cit. B. Novak: “Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću”; “Golden marketing – Tehnička knjiga”; Zagreb, 2005.).

I tako je Milovan Đilas – drugi put među Hrvatima, tek danas 2010. g. kad je već prekasno.

“Đilasovština” izbrisana 1954. toliki je strah utjerala u kosti hrvatskoj inteligenciji (akademskoj, političkoj, humanističkoj, medijskoj…) da se, na vrijeme, kad je grmilo, nitko kod nas nije bio usuđivao ništa zucnuti antikomunistički (barem na Đilasovu tragu). Čitava je hrvatska mukom mučala, dok se svijetom širila Đilasova disidentska slava i dok je njegova šizma u Srbiji dobro hvatala korijenja i trebalo je čekati tek razbuktavanje tuđmanoidnoga neoustaštva (dakle postnacizma), da se i ovdje počne nešto mucati protiv socijalističkoga društva, predvođenoga Komunističkom partijom.

Umalo aforistički tako mi je tadašnju situaciju protumačio sam Đilas, kad mi je u Beogradu, 27. X. 1990. potpisao svoju knjigu “Razgovori sa Staljinom”. Na moje pitanje može li se i kako srušiti komunizam (a znao sam da pitam stručnjaka za te stvari), odgovorio je jednostavno: “Može i to s – fašizmom!” “Da od dva zla biram gore?”, zgrozio sam se, ali je nekadašnji “crveni ataman” samo slegnuo ramenima. On je za svoj račun već bio dezintegrirao sistem koji je sam bio pomogao izgraditi, jer je “Nova klasa” ubrzo nakon prvog objavljivanja prevedena na šezdesetak jezika i od apsolutnih autoriteta bila proglašena za jednu od stotinjak knjiga koje su najviše utjecale na intelektualni život Zapada poslije Drugog svjetskog rata. Pridruživao sam se toj euforiji dok mi se činilo kako se ovdje, na našim prostorima, još ima što rušiti, ali čemu danas “đilasovština” kad je došlo neko takvo vrijeme, da fašizam treba rušiti – komunizmom (što je obrat cit. Đilasova poučka!). Jer, neka “nova klasa” uvijek stasa, samo što ona kod nas nije toliko crvena, koliko – crna buržoazija:

“Međutim, vlastite ‘grijehe’ Đilas je dosljedno odbijao ‘priznati’ do smrti – umro je 20. IV. 1995.”, a ovako sam nastavio u nekrologu, objavljenom u “Panorami”, Zagreb, 3. V. 1995., “relativizirajući životnu borbu onako kao što mu se učinilo da s ‘Borbom’ može relativizirati – titoizam. Đilasova šizma utoliko je ostala relevantna, a s njegovom smrću nestao je i posljednji komunistički disident, utoliko što je pokopan i sustav iz kojega je tolika desetljeća objašnjavao zašto mu je – sudbinskom greškom – bio pomogao da se uspostavi!”