Osjećao sam se kao da na sebi nosim metu

Kako ste se počeli zanimati za novinarstvo, tj. medijsko pisanje?

– Pa dobro, ne bih baš rekao da se bavim novinarstvom, možda je to u širem smislu neka medijska aktivnost. Oduvijek sam imao potrebu nešto pisati, stvarati neku gužvu. Kako sam počeo s privatnim biznisom, nisam imao vremena za novinarstvo, no blog mi se 2004. godine pokazao kao idealan alat. Pišem kad imam o čemu, nekad tri-četiri teksta tjedno, nekad nijedan. Velika većina toga je naprosto razmišljanje o nekim temama i to iz neke, rekao bih, prizemne pozicije malog poduzetnika. Onda su mi se ljudi počeli javljati, pa je iz potrebe za mjestom na kojem će razni ljudi moći objavljivati nastala web stranica pollitika.com. Danas na njoj sudjeluje preko četiri tisuće ljudi, u širokom rasponu od veoma lijevih do veoma desnih. Možda i malo desnije te ljevije nego što bi to smjelo biti, ali nismo htjeli uvoditi ograničenja sve dok se komunicira bez omalovažavanja i vrijeđanja.

Najpoznatija vaša tema bila je ona o biračkim popisima.

– Da, time se pollitika.com kao zajednica bavila dugo vremena, počevši od stava da nema prosperiteta bez kvalitetne vlade. A nje nema bez fer izbora, kojih opet nema bez sređenih popisa. I jednog dana smo jednostavno dobili taj CD…

Crvi su izašli iz konzerve

A jednog drugog dana, da napravimo rez, na vrata vam je došla policija.

– Ustvari, ako mislite na ovo najnovije, ja sam došao njima na vrata. Inače su oni meni dolazili nekoliko puta ranije. Naime, večer prije mog odlaska na policiju pojavili su se komentari da sam ja objavio registar branitelja na internetu, i krenulo je podgrijavanje atmosfere od strane nekih udruga, sve u svemu nimalo ugodna stvar. Moram vam reći da mi se uopće nije dopao njihov ton.

Je li to bio tad glavni vaš problem, te udruge?

– I jedini, ustvari, jer se nemam razloga bojati policije. Zvuči stereotipno, ali policija je tu da služi meni, a ne ja njoj. No poznato mi je kako mediji funkcioniraju, i da je nekoliko novina objavilo pretpostavku o meni kao onome tko je u tajnosti objavio registar… S obzirom na, recimo, sto tisuća lažnih branitelja u registru, to bi bilo kao da uokolo hodam s metom na sebi. Jasno da nisu svi motivirani da mi naškode, ali dovoljan bi mi bio jedan. Statistika je bila protiv mene, pa sam znao da moram na policiju. A i da nisam otišao, došli bi ubrzo sami.

Branitelji kao koruptivni instrument za manipulaciju od vladajuće politike?

– Nisam se previše bavio temom Domovinskog rata, možda nezgodno zvuči, ali nije me interesirala. Odigrao sam u njemu neku svoju minornu ulogu, nevrijednu spomena, i to je bilo to. Sve nakon “Oluje” bila je politika i politiziranje rata, a vladajuća elita sustavno je stvarala razne socijalne skupine koje ovise o njoj, koristeći se time i mnogo čime drugim. Pa je i ekipa branitelja jedna od takvih skupina… A treba paziti na te stvari, jer se nešto slično dogodilo i nakon Drugog svjetskog rata. Nije bilo interesa da se stvari raščiste, pa danas i dalje diskutiramo o tome. Sad smo već 15 godina odmakli od rata, a stalno pričamo o njemu. To nije dobro za samo društveno tkivo, ne čini mu dobro.

Zato i mislite da bi bilo dobro objaviti registar?

– Sad je to ionako gotova stvar, crvi su izašli iz konzerve. Treba učiniti najbolje što se može, a odgovornost za to je na Vladi, ona bi morala preuzeti kontrolu. Ja ne vidim razloga da se to više krije, a ukoliko želimo imati pravedno društvo, informacija mora biti dostupna najširem krugu ljudi. U protivnom ona služi kao moć za odabrane, kako vidimo.

Nešto slično dogodilo se oko govora Ive Josipovića u Sarajevu, u odnosu na saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu?

– Moramo inzistirati na raščišćavanju svega toga, prvenstveno radi sebe, da se prestanemo traumatizirati kao društvo. Često se čuje fraza da se pobjedniku ne sudi. Pa, to je možda bio standard prije 60 ili 70 godina, ali stvari se mijenjaju. Demokracija je proces, nije realno očekivati da odmah sustignemo društva koja su je njegovala davno prije nas, no morali bismo čim prije postati svjesni osnovnih normi.

Najvažniji je integritet predsjednika

U vezi sa sumnjom što je pala na vas, konfrontirali su se ubrzo predsjednik i premijerka. Vi ste bili u njegovu predizbornom timu, a i obratili ste se njegovom čovjeku za sigurnost, no čudna mi je priča o vašem odlasku nakon pobjede…

– Ukratko, bio sam direktor tvrtke od koje je financijska inspekcija tražila neke stvari na koje nisam želio pristati. Nakon toga su izdali nalaz koji po mome mišljenju, a i po mišljenju više stručnjaka, nema veze sa životom… Tvrtka je propala, a s obzirom na to da smo upravo završavali jedan veliki investicijski ciklus s oko 20 milijuna uloženih kuna za opremanje, ja nisam mogao dopustiti da propadne bilo kako, jer bi šteta bila puno veća. Prvo sam godinama vraćao dugove, tek onda je pustio iz ruku. Uostalom, zbog frustracije državom u toj situaciji počeo sam se baviti pisanjem. Oni su me tada uništili, ostao sam bez ičega. Ali, uspio sam u namjeri da vratim dug radnicima i dobavljačima, gotovo u potpunosti, računajući i doprinose za njih.

Ostali ste dužni državi za porez, nakon propasti tvrtke, jer ste vodili računa o radnicima. I zbog toga – zbog forme stvari, a ne zbog problematične suštine – morali ste napustiti Josipovićev tim. Predsjednik nije htio stati iza vas?

– On je znao za sve to, ali pojavila se ta presuda koja nije konačna, desetak dana prije inauguracije. U politici je valjda normalno da u takvoj situaciji odstupim, jer integritet predsjednika ne smije biti ničim ugrožen. Ivo Josipović nije okaljan političar, šteta bi bilo da ga je opteretio moj slučaj. Bolje da time damo primjer drugima. Razumijem i vaš stav, ali kad ga čujem obično ljudima spomenem Monu Sahlin, bivšu švedsku premijerku i ministricu koja je, dakle, dvaput odstupila s vlasti, jednom kad su novinari ustanovili da je na aerodromu kupila čokoladu “Toblerone” s državnom kreditnom karticom, a drugi put kad se pokazalo da neki ministri u njezinoj vladi ne plaćaju TV pretplatu. Mi nismo Švedska, ali meni je to ideal, i to duboko poštujem. Smatram da moja bitka oko tvrtke još nije gotova, no to će još potrajati. O epilogu će ovisiti i način mog povratka u politiku, kojom se i dalje namjeravam baviti, a o rješenju mog poreznog problema ovisi hoću li to raditi iz pozicije ili opozicije.

Što mislite o medijima u Hrvatskoj danas?

– Mislim da smo puni tabloida, žutog tiska, s povremenim ozbiljnim temama. A postoje i one o kojima se uopće ne raspravlja. Nezgodno je da smo ovdje svi strašno pristojni, pa o nekim stvarima ne želimo razgovarati, dok problemi imaju tendenciju gomilanja. Mediji bi morali biti korektiv vlasti, no odnosi snaga na medijskom tržištu su već zacementirani, teško se izdvojiti. Problem medijskih sloboda zadugo će nas pratiti, jer je takav odnos kapitala i politike. Znamo sve o nastanku malih medijskih carstava i svim privatnim interesima kojima su ona premrežena, ali ne činimo ništa da to promijenimo.

Hrvatska je i po tome specifična, ovdje se događaju neke loše stvari u vezi tranzicije i ekonomije kakve se nisu dogodile našim susjedima, ni sa zapada ni s istoka. Slovenija i Srbija, čak i Bosna i Hercegovina, izvele su neke stvari na bolji način, koliko god imale svojih problema. Ne bih rekao da je bio problem samo u privatizaciji kao takvoj, nego u tome što ispada da je naš interes bio obogatiti pojedinca, a ne pronaći onoga tko će se staviti u službu društva. Možda zvuči idealistički, ali to je nešto za čime sam se i sam vodio sa svojom tvrtkom.