Rukavica u lice feministkinjama

Lars von Trier, jedan od rijetkih genija suvremenog filma, zarana je doživio prve feminističke napade. Njegova verzija Euripidove “Medeje” iz 1988., temeljena na scenariju velikog C. T. Dreyera, prokazana je zbog toga što je naslovna junakinja hladnokrvno, a ne uz vidljivu duševnu bol, ubila vlastitu djecu kako bi se osvetila mužu Jazonu koji ju je odbacio radi mlađe žene i mogućnosti političkog uspona, i to nakon što je ona žrtvovala obitelj, domovinu i društveni status zbog ljubavi prema njemu i presudno mu pomogla da se domogne dragocjenog zlatnog runa.

U Euripidovoj drami Medeja je predstavljala barbarski princip naspram Jazona kao reprezentanta kultiviranog miljea, no kao u svakoj antičkoj tragediji, gdje se događa sukob između dviju strana od kojih su obje na svoj način u pravu, Medejini su argumenti bili vrlo čvrsti, a ona kao lik vrlo snažna. Von Trieru je prigovoreno da je poremetio ravnotežu između onoga što predstavlja Medeja i onoga što predstavlja Jazon, tj. da je za Jazona pokazao razumijevanje koje je Medeji uskratio, a koje joj kontekstualno pripada. No, postavlja se pitanje: zašto von Trier ne bi imao pravo to učiniti? Zašto njegov pogled na tu problematiku ne bi polazio od stava da pozicije Medeje i Jazona nisu iste, odnosno da je Medeja ipak prešla granicu dopustivog i kompromitirala svoj status žrtve?

Tko je antikrist?

Mnogo godina kasnije i mnogo filmova kasnije, filmova zbog kojih je, žešće i šire nego ranije, napadan kao ženomrzac (“Lomeći valove”, “Plesačica u tami”), Lars von Trier kao da je odlučio svojim feminističkim kritičarkama u lice sasuti: Da, mizogin sam i toga se ne sramim, evo vam jedan slastan zalogaj za vaš bijes! I tako nastade “Antikrist”, film za samo dvoje glumaca, Willema Dafoea i Charlotte Gainsbourg.

Oni tumače bezimene supružnike čije je djetešce tragično stradalo dok su oni strastveno vodili ljubav. Nju je to bacilo u tešku depresiju, a on, inače psihijatar, nakon neobećavajućeg bolničkog tretmana kojem je bila podvrgnuta, odluči je sam liječiti u izoliranoj brvnari u prirodi. Priroda je, međutim, njezin teren, gdje će napasti njegovu dobronamjernost, staloženost, racionalnost, zapravo sve (pozitivne) sastojke njegova bića, tvrdeći otprilike kako su maska iza koje se krije egoizam, samozadovoljstvo, želja za supremacijom. Njezine su promjene raspoloženja drastične, a u kulminaciji agresije psihički bijes povezuje s fizičkim te sumnjajući da je on želi napustiti, izlaže ga neviđenom fizičkom nasilju i patnjama, što von Trier prikazuje dakako s maksimalnom eksplicitnošću. Znakovito je pritom njezino istraživanje opsjednutih žena iz prošlosti, spoznaja da ako su ljudi zli, da su onda nužno, kao dio ljudskog roda, i žene zle, na što se nadovezuje genitalno samosakaćenje, a ta doista razorna studija (ženske) destruktivnosti i autodestruktivnosti, s naglaskom na samoobrani (muškog) protagonista, koji je očito izložen represiji krajne opasnog iracionalnog (ženskog) bića, doista se doima kao von Trierova radikalna provokacija onih rigidnih feministkinja koje su ga kao mizoginog sadistu napadale kad je u “Lomeći valove”, “Idiotima” i “Plesačici u tami” slavio dobrotu ženskih srca. Jer, usprkos svom naturalističkom ultrarealizmu, “Antikrist” ostavlja dojam vrlo stilizirana filma kojim von Trier prvi put muškarca i ženu postavlja kao općeg muškarca i opću ženu, što bi značilo da je žena kao takva, sa svojom “prirodnom iracionalnošću” i iz nje proizlazećom (auto)destruktivnošću, usmjerenom na ono dobro i plemenito (muškarca), ni više ni manje nego – antikrist. Je li pritom završno uništenje tog antikrista nužno, ili je u nemilosrdnosti tog uništenja sadržana kritika muškarca (uostalom, i njegova udaljenost od iracionalno duhovnog također znači udaljenost od bitno kristovskog), ostaje otvoreno.

Neuobičajeno hladan dojam

No, ključ cijelog filma, čini mi se, leži u njegovoj otvarajućoj crno-bijeloj sekvenci seksualnog općenja supružnika i djetetova stradanja, rađenoj u maniri ultrastilizirane pseudopoetične TV reklame, kojom von Trier kao da je želio poručiti – ova pseudopoetičnost signal je da sve što ćete dalje gledati ne treba shvatiti preozbiljno, jer kao što je ova sekvenca zapravo jasno zamaskirani kič, tako će i ostatak filma biti zapravo kič, samo puno bolje maskiran.

Kako god bilo, “Antikrist” ostavlja neuobičajeno hladan dojam unutar von Trierova opusa, a njegovo inzistiranje na “ultrarealističkom naturalizmu” manje je sugestivno nego u također naturalizmom nabijenom filmu “Lomeći valove”. Čak i Charlotte Gainsbourg, usprkos silnom trudu i potpunoj posvećenosti, a njezin talent i iznimna tjelesna ekspresivnost nikad nisu bili upitni, ne doseže do impacta koji je ostvarila Emily Watson u “Lomeći valove”, no to zacijelo nije njezina krivica, nego posljedica opće koncepcije filma.