Terapeutska i/ili tiranska država
U pravi čas, kao daje to sam Usud režirao, u Hrvatskoj je – “tako lijepoj, tako našoj” (kako “naša” kad smo je čitavu rasprodali?) – gle vraga, baš ovoga 10. travnja (na obljetnicu proglašenja NDH, 10. IV. 1941.), proglašena definitivna zabrana pušenja u javnim (ugostiteljsko-uslužnim) lokalima. Kako je prva faza ostvarivanja sna o čistom hrvatskom zraku u zdravim hrvatskim plućima nedavno bila nedorečena i ne baš uspješno ostvarena, u ovoj drugoj fazi odlučilo se čvrsto stati za vrat grešnoj zmiji dima, koja s nerazumljivih razloga tako neodoljivo privlači slabije karaktere. Ali ne: mi moramo biti čvrsti i odlučni u naumu da “tako lijepu, tako našu” učinimo za sve tako čistom, ako ne milom, a onda silom.
Upravo je čistoća kolektivnog bića ona ideološki sumnjiva crtica, koja se skriva u ovoj zakonskoj odredbi i o kojoj treba raspravljati s onu stranu puko tehničkih pojedinosti o načinima njene provedbe (kao: kvadratura lokala, ventilacija i sl.) i/ili o proizvoljno aranžiranim medicinskim statistikama, a o korelaciji između pušenja i nekih (smrtonosnih) oboljenja. Svojim represivnim aparatom država krši i ugrožava “moralnu autonomiju” pojedinaca i manjina, dakako, ne tražeći njihovo odobrenje.
Štetnost pušenja, po pušača i njegovu okolinu, samo je floskula kojom većina obrazlaže i podupire svoj teror nad manjinom! Neka se ne kaže (kao što se hoće), da naše zdravstvene vlasti samo provode ono isto što se radi u cijelome svijetu (više/manje), jer je danas već očito kako čitav taj svijet pada u šake i zamku puzajućega fašizma, alias “demokraciji u kojoj tiranska većina nameće odluke nezaštićenoj manjini” (R. P. Wolff “U obranu anarhizma”, DAF, 2001.). Bojim se da “tako lijepa, tako naša” uspostavlja onu političku korektnost koju je najtočnije nazvati “nacističkom diktaturom” (B. Dežulović, “Jutarnji list”, 6. IV. o.g.): Unajmivši našu i “svjetsku akademsku elitu” i mi se upinjemo dokazati da oni “koji drugačije misle, drugačije rade i drugačije izgledaju”, nisu drugo nego “moroni” (B.D).
No s drugom, samo naizgled definitivnom fazom zabrane pušenja, u (javnim) lokalima, učinjen je samo jedan korak u totalnom/totalitarnom ovladavanju društvenom zajednicom. U brizi za narodno zdravlje – tako, ah, simbolično sličnoj onoj koju je sprovodio Treći Reich, tj. hitlerovski nacionalsocijalizam! – ne treba se zaustaviti samo na štetnosti pušenja, već se treba pobrinuti da i druge škodljive materije (bijelo brašno i šećer, maslac, slanina, suhomesnati proizvodi, pogrešne masnoće…) budu isključene iz upotrebe, ako ne milom, a onda silom. Nakon tijela, valjat će se pobrinuti i za duh, pa naciju osloboditi kilavih, manjkavih i/ili pesimističnih književnih likova u djelima dekadentnih književnika (kako je to već dobro obrazložio Vinko Nikolić, 1944. g. u tekstu “Za novu Hrvatsku – novu književnost!”).
Neka se kaže (kao što se hoće), kako su ovo predalekosežni zaključci na osnovu jedne takve “sitnice”, kao što je mržnja u oku našega bližnjega, ako na zabranjenome mjestu posegnemo za cigaretom/cigarom/lulom… jer nailazeći fašizam/nacizam (kao teror većine) hranio se upravo takvim sitnicama i od njih okrupnjava. Ako netko svojem bližnjem i/ili našem ministarstvu zdravstva ne odobrava zadiranje u privatnost – kao što je sloboda pušenja i/ili vjeroispovijesti – to je zato što se manjina zadnjim trzajima ne želi većini “predati u ruke” (R.P.W.). Neka se zna da je najveću antipušačku histeriju u novijoj povijesti prva pokrenula nacistička Njemačka, ali s još pokvarenijim i zloćudnijim podtekstom, nego što ga ima danas (naime, nacizam je uzgoj, fabrikaciju i distribuciju duhana povezivao s ulogom Židova). Kako je opasno igrati se zabranama, makar i “sitnica”, neka se shvati iz ovog citata T. S. Szasza, (mađarsko-američkoga psihoanalitičara, jednoga od predvodnika antipsihijatrije; u Hrvatskoj je prevedena njegova knjiga “Ideologija i ludilo”, a ovdje cit. prema D. Drndić “April u Berlinu”, 2009.):
“… Medicinski puritanizam motivirao je naciste da krenu u terapeutski rat protiv raka i Židova. Kad se jednom počnemo klanjati zdravlju kao dobru koje prožima sve naše aktivnosti – moralnoj vrijednosti iznad svih ostalih vrijednosti, čak iznad ideje o slobodi – ono se pretvara u neku vrstu sekularne svetosti… Ranije su ljudi hrlili u zagrljaj totalitarnih država, danas hrle u zagrljaj terapeutske države. Kad spoznaju da terapeutska država zapravo tiranizira, a ne liječi, bit će kasno.”
Zato se, dok je još nije (pre)kasno, treba opirati nastojanjima našega ministarstva zdravstva, da “tako lijepu, tako našu” pretvori u – terapeutsku državu, jer to ne ide milom, nego silom. Bojim se, da sam u obje varijante iznevjerio povjerenje našega ministarstva jer sam, uprkos višedesetljetnom pušačkom stažu, evo prevalio sedamdesetu, a nisam kao “pušač umro mlađi”, što mi je bila domoljubna dužnost, prema opomeni masno otisnutoj na paketiću duhana (za lulu). Žao mi je – ministarstvo – izvinjavam se, mnogo se ispričavam, ali nisam znao na vrijeme, pa ću se ubuduće truditi da pušim još više, kako bih nadoknadio izgubljeno vrijeme.