Čelična mesnica

Nakon što je Hrvatska odvjetnička komora pokrenula disciplinski postupak protiv Ante Nobila zato jer je, braneći svoga klijenta D.P. (Dežurnoga Pedra iliti Damira Polančeca), previše lajao – pa su usplahirena premijerka J. Kosor, šef HDZ-ovog komesarijata V. Šeks i počasni partijski buzdovan A. Hebrang konstatirali da je posrijedi “politički udar na Vladu i HDZ”, a također i “pritisak na pravosuđe koji nećemo trpjeti” – sve postaje moguće.

Nije isključeno da će J. Kosor u skoroj budućnosti inicirati postupke oduzimanja licenci liječnicima koji ostave na životu nepoćudne pacijente. Dobije li Polančec u Remetincu upalu pluća, na primjer, ili kakvu neugodnu spolnu infekciju, a doktor X. mu prepiše kuru antibiotika, nacionalno bi liječničko udruženje po uputi nadležnoga ministra moglo subverzivno raspoloženog X.-a lišiti prava da ubuduće pruža medicinsku skrb. Onemogućavanje slobodnoga djelovanja virusa je “pritisak na zdravstveni sustav koji nećemo trpjeti”, stajalo bi u obrazloženju, ili još preciznije: zlonamjerna borba protiv opakih bolesti – pneumonije, sifilisa, vladajuće stranke i sl. – predstavlja “udar na Vladu i HDZ”.

Radi se o finesama autoritarne demokracije i onaj tko to ne razumije naprosto nije demokrat. Izraziti sumnju u poštenje, sposobnost, inteligenciju, ljepotu ili državničku mudrost J. Kosor postaje sve ozbiljnija avantura. U slučaju da se odvažite na takvo što, golemi demokratski mehanizam vjerojatno će biti pokrenut da vam zgužva život, uz striktno poštivanje zadanih procedura, a poznato je da dobro izbalansirani demokratski sustav još uvijek pruža najviše mogućnosti kada je riječ o ostvarenju autoritarnih ciljeva. Efikasnije među tiranijama raspolažu s demokratskim legitimitetom.

Protudemokratsko nasilje

Vrijedi primijetiti kako vladajuća oligarhija u Hrvatskoj njeguje posve isti odnos prema demokraciji kao i prema korupciji, ali na način da postupak simuliranja kreće iz suprotnih smjerova: demokraciju valja toliko brižno njegovati da se zatre njena suština, a korupciju tako energično iskorijeniti da se zadrži njena vitalnost. U sretnoj konačnici demokracije nema na vidiku dok korupcija caruje, s tim da smo demokraciju sačuvali a korupciju suzbili. Zbog toga jer – i tu leži sva tajna – demokracija jest korupcija.

To da samostalna, suverena i nezavisna Hrvatska odvjetnička komora pokrene disciplinski postupak protiv advokata koji je braneći svoga klijenta prozvao Vladu, i to nakon dopisa J. Kosor u kojemu ona izričito traži da se preispita ponašanje dotičnoga, pa da onda vrhovni poglavar cehovske udruge (L. Andreis-ul-ulema) razveseli javnost podatkom kako je on stegovne mjere pokrenuo i prije nego je dobio famoznu pritužbu, pošto razmišlja jednako kao premijerka i čak brže od nje – ordinaran je primjer političke korupcije i protudemokratskog nasilja, koje se, zanimljivo, provodi u sklopu uhodane demokratske procedure i široke antikorupcijske kampanje.

U optjecaju je dakle šifrirani jezik: vlast svoje korupcijsko djelovanje naziva demokracijom, a demokratsku slobodu govora protudržavnim terorizmom. Tko ne poštuje pravila ponašanja zadana vladajućom korupcijom bit će demokratski eliminiran, budući da – ponovimo – demokracija jest korupcija. Cehovski poglavar Andreis-ul-ulema, čovjek s iskustvom i mudrošću, utoliko doista djeluje samostalno, jer zna da svakim cjelovom što će ga utisnuti u premijerkinu stražnjicu pokazuje kako vodi računa o vlastitome dupetu.

Najmarkantniji lik u priči, međutim, onaj je koji upadljivo nedostaje. Ministar pravosuđa I. Šimonović o skandalu se nije očitovao ni jednom jedinom riječju, pa pokazuje još i veću mudrost od Andreisa-ul-uleme. Da nije tako staloženo šutljiv, mogla bi ga dokačiti raskošna šizofrenija: za koji tjedan preuzet će dužnost pomoćnika glavnog tajnika UN-a za ljudska prava, što podrazumijeva i zalaganje za slobodu govora, dok je sada, kao ministar, dužan podnositi praksu da se protiv onoga tko se usudi slobodno javno govoriti provedu bezobzirne sankcije, i to u resoru gdje ima punu zapovjednu odgovornost.

Unutarnji i vanjski Šimonović

Uzbudljiv je život hrvatskoga ministra pravosuđa. Već sutra će se, zajedno s Ban Ki-moonom i ostatkom svjetske demokratske elite, neustrašivo boriti protiv sramotnih režimskih pritisaka na kritički raspoložene odvjetnike u Zimbabveu, a još danas mora krotko podupirati progon hrvatskih advokata što ga poduzima režim gospođe J. Mugabe. Moglo bi se reći da u jednoj ličnosti imamo Šimonovića za vanjsku i Šimonovića za unutrašnju upotrebu, figuru u kojoj se savršeno sažima karakter hrvatske politike uopće.

Šimonoviću kao UN-ovu skrbniku nad ljudskim pravima zacijelo će se dizati kosa na glavi od postupaka kakve podupire Šimonović u hrvatskome pravosuđu. Štoviše, UN-ov Šimonović i postoji zato da bi tipove poput hrvatskog Šimonovića izlagao na međunarodni stup srama, da bi se s njima nemilosrdno obračunavao, pokušavao ih disciplinirati, dozivati pameti, debarbarizirati i različitim pritiscima uvjeriti kako je s aspekta liberalne demokracije i zaštite ljudskih prava posve neodrživo tolerirati otvoreni utjecaj politike na pravosuđe kao što se to čini u Mugabeovoj Hrvatskoj.

(Razumije se, hrvatski Šimonović kroz to vrijeme ležerno drži figu u džepu, miran poput brončanoga spomenika, i u sebi govori: Samo ti seruckaj, stranče, jedva da te slušam, jer uskoro odlazim u UN, na plaću od 25 soma dolara… Prema drugoj verziji, Šimonović, unaprijed ufuran u svjetonazor i svete spise s East Rivera, već sada ne može smisliti hrvatskoga ministra u vlastitoj koži i svakodnevno se s njim upušta u žestoke okršaje. Kada zaboravi, tu je supruga, također djelatnica UN-a, da ga navečer strogo opomene: Ivane, opet si zaboravio oprati zube i izbičevati se!)

S treće strane, bit će da ni Ban Ki-moonu šifrirani jezik nije nepoznat, te ima na umu kako demokracija jest korupcija, barem ako sudi na primjeru institucije kojom rukovodi, a u stručnost, upućenost i bogato iskustvo svoga skorog hrvatskog pomoćnika nema razloga sumnjati: još kao činovnik u sustavu Tuđmanove diktature, a zatim kao dio ministarskog tima I. Sanadera i J. Kosor, Šimonović je bolje od ostalih kandidata upoznao problematiku ljudskih prava, dakako, iz perspektive njihova gaženja.

Ožiljci na koljenima

Što se pak J. Kosor tiče, čini se da je njen dodatni problem to što je iz poze najpokornije stranačke klimoglavke uskočila u sudbinu autoritarnog subjekta bez prilagodbe i međufaze, pa s onom nakupinom praznih uskličnih fraza i adorantskih klišeja što ih je godinama uzgajala u glavi, kao zamjenu za samostalno mišljenje, sada nema kamo nego ih u redovitim obrocima udjeljivati samoj sebi. Omiljenu parolu “Kud Ivo tu i ja” preko noći je preinačila u “Kud ja tu i svi drugi”, računajući da će stvar funkcionirati po defaultu, bez ikakvih nesporazuma.

Prethodno iskustvo podložništva proizvelo je velika očekivanja: Ako sam tako dugo i disciplinirano klečala pred političkim gospodarom, nema ničega logičnijeg nego da to isto čine oni na koje je danas došao red, smatra J. Kosor. Ožiljci na koljenima, osim što su podsjetnik na bogatu demokratsku tradiciju, služe i kao snažan osobni argument za vitlanje čeličnom pesnicom.

Zato je retorika tako nabusita, a uzurpacija moći toliko groteskna, halapljiva i neinteligentna. Smatra se da je korištenje represivnog državnog aparata u svojstvu političkoga oružja do te mjere normalno da ne treba zametati tragove, dok će se “pravda” delegirana preko državnoga tužitelja (ili “nezavisnih institucija” poput Odvjetničke komore), a zatim razglašena preko izabranih masovnih medija, koristiti kao puko sredstvo za ucjene i manipulacije.

Kada se u toj “antikorupcijskoj” euforiji vladajuća garnitura zatekne na tankome ledu, koristi jezik koji izaziva strahopoštovanje, ali ga mogu razumjeti jedino idioti i bogati platiše. Na primjer: Kako se itko usuđuje J. Kosor dovesti u vezu sa sumnjivom privatizacijom šibenskoga TLM-a samo zbog toga jer se njezin potpis nalazi na privatizacijskome ugovoru?! Otkud bi ugovor o privatizaciji mogao biti relevantan za privatizacijsku pljačku?!

Ozbiljno shvaćati “antikorupcijsku ofenzivu” hrvatske vlade slično je kao imati povjerenje u dobre namjere masovnoga ubojice koji uz veliku javnu pompu organizira potragu za samim sobom. Gornja je rečenica tek djelomično figurativna, jer čovjek koji je osobno stornirao proces zbog zločina u Pakračkoj Poljani, komesar V. Šeks, danas lamentira kako “pritiske na pravosuđe nećemo trpjeti”. Njegova šefica dodaje da “institucije samostalno rade svoj posao”, neometane od politike. Naposljetku, nije li činjenica da je Andreis-ul-ulema tako spontano i nezavisno cmoknuo premijerku u zonu debeloga mesa najbolji dokaz da “nema nedodirljivih”?