Čovjek čiji je neposluh spasio Rijeku

Do Marijana Čada, umirovljenoga generala JNA, nije bilo lako doći. U više smo ga navrata  tražili na njegovoj riječkoj adresi, ali smo redovito nailazili na zatvorena vrata.

– Čad vam je uglavnom u Sloveniji. Do Rijeke navrati samo nekoliko dana mjesečno, da pokupi mirovinu, a tek je ljeti nešto češće ovdje – objašnjavali bi susjedi.

I doista, prošle smo ga nedjelje, u vrijeme isplate mirovina, uspjeli uloviti: sjedio je s dvojicom pajdaša u vrtu kuće u kojoj ima stan. Kad smo se predstavili i rekli kakve su nam namjere, hladno nas je odbio (nije se želio ni rukovati!), baš kao i većinu novinara u protekla dva desetljeća. Trebalo je dulje od pola sata da ga privolimo na intervju – navodili smo kao razlog i Dan pobjede nad fašizmom i Dan oslobođenja Rijeke i njegovu ulogu na početku Domovinskog rata… Naposljetku je omekšao:

– Ali samo o događajima u Rijeci, ne želim pričati ni o čemu drugome.

Jeste li podigli mirovinu? Smije li se znati kolika je?

– Posljednja je bila nešto veća od šest tisuća, što je sramotno! Oficiri mog ranga u Sloveniji imaju oko 2.400 eura penzije, a ja sam na ovoj hrvatskoj. Imam sve moguće škole i najviše moguće obrazovanje, ali zato moji bivši oficiri, koji su se početkom rata prebacili u ZNG i Hrvatsku vojsku, danas imaju i velike mirovine i invalidske dodatke i tko zna što još. Što ću, ja sam valjda bio agresor, pa i ne zaslužujem više!

 S Kadijevićem u Beogradu

Vaša uloga komandanta 13. korpusa JNA, čije je sjedište bilo u Rijeci a nadležnost se protezala od Slovenskog primorja preko Gorskog kotara sve do Like, tijekom prve ratne godine mnogima ni danas nije jasna: za neke ste bili agresor, za druge najzaslužniji što Rijeka i njezina okolica nisu razorene. Kad ste prvi put pomislili da bi se ratna zbivanja mogla proširiti i na riječki kraj?

– Bilo je to u rujnu 1991., no ne zato što je prijetila izravna opasnost od širenja sukoba između jedinica 13. korpusa i hrvatskih snaga. Danas možda zvuči smiješno, ali prva je opasnost bio Tomislav Merčep, koji je tada vedrio i oblačio Gospićem. Pjenio se i prijetio da će se uskoro obračunati s komunističkom Rijekom. Na to mi se požalio Slavko Linić, koji je vodio Krizni štab općine, dodavši da Rijeka nema nikakvog oružja kojim bi se branila, pa sam im dao 600 potpuno novih automatskih pušaka, kalašnjikova, za eventualnu obranu od Merčepa i njegovih. JNA je, dakle, dala oružje hrvatskim snagama da se brane od hrvatskih snaga. Imao sam kasnije problema u Beogradu zbog toga, prijetili su mi i smjenom, ali sam se nekako opravdao: rekao sam im kako je riječ o oružju koje pripada miliciji i koje imam pravo ustupiti. Naravno, rekao sam neistinu.

Ipak, u Rijeci su se u dva navrata oglasile sirene za uzbunu, ali ne zbog Merčepa?

– Te uzbune nikada nisu trebale biti oglašene. Za njih je zaslužan Zagreb, koji je inzistirao na stvaranju ratne psihoze. Stvarnih razloga za uzbunu nije bilo. Više mi je puta Linić dolazio s pitanjem treba li uzbunjivati, ali mu nikada nisam dao potvrdan odgovor.

Malo kasnije, u početku studenoga, Rijeka je bila na pragu razaranja: samo dva dana nakon što su hrvatske snage zauzele skladišta municije u Delnicama, naređeno vam je da krenete u akciju. Kako je glasila ta naredba?

– Prvo treba reći da sam u Delnicama izigran, jer je postignut dogovor po kojem sam najprije trebao izvući svoje ljude i puna skladišta ostaviti Hrvatskoj. Međutim, došlo je do čega je došlo i dva su čovjeka poginula. Uglavnom, 7. studenoga, oko 22:30, dobio sam depešu od komandanta 5. vojne oblasti Živote Avramovića, koji mi je proslijedio naređenje načelnika Glavnog štaba JNA Blagoja Adžića. Veljko Kadijević bio je tada u Moskvi, pa je Adžić odlučivao i slao naređenja. Evo naredbe ovdje, u originalu: tražio je od mene da uništim i porušim sve čime sam raspolagao, cjelokupnu tehniku i naoružanje, da dignem u zrak sva skladišta naoružanja i municije, zapalim vojne objekte… Naredio je i uništenje svih vitalnih gradskih objekata – raketnim sredstvima trebalo je gađati rafinerije, termoelektranu, Krčki most, 3. maj, luku… U slučaju bilo kakvog otpora, naredio je i, kako je naveo, odmazdu nad izdajnicima. Kraće, naređeno mi je da raketiram i granatiram što i koga stignem. Kad je stigla depeša, moj se sekretar doslovno tresao od straha. Dobio sam rok od dva dana da izvršim naređenje, točku po točku.

Odlučili ste se oduprijeti tome, no jeste li bar u trenutku pomislili da biste trebali postupiti prema naređenju?

– Ma ne, baš ni sekunde. Već u 4 ujutro poslao sam odgovor u kojem predlažem preseljenje Korpusa u Srbiju, prvo morem do Bara a potom dalje. Informirao sam o tome Ledenoga, Avramovića. “Ako ne bude one budale Adžića, Kadijević će pristati na tvoj prijedlog!”, rekao je. Nakon kraćeg razmišljanja, odlučio sam svojim komandantima prešutjeti naređenje. Bojao sam se pojedinačnih reakcija – netko bi, osokoljen Adžićevom naredbom, možda nešto učinio, a bio je dovoljan tek metak ili granata da sve ode k vragu. Odmah sam nazvao i Linića, došao je k meni na sastanak zajedno s Damirom Vrhovnikom i Josipom Buršićem iz Kriznog štaba. Objasnio sam im što se dogodilo, bili su skamenjeni i čekali su moju reakciju. Razgovarao sam telefonski i sa Zagrebom (ne i s Tuđmanom), pa je došao ministar Davorin Rudolf. S njim sam, mislim, razgovarao u “Vikoru Lencu”. Kako bilo, dobio sam od Beograda dopuštenje da provedem plan o preseljenju Korpusa, stiglo je i pozitivno mišljenje hrvatske vlade, pa uvečer 8. studenoga potpisujemo taj sporazum – ja u ime JNA, Rudolf u ime Vlade RH i jedan danski general u ime europskih promatrača.

Zamjerili su vam onih 600 pušaka, izmigoljili ste Adžiću… Kako je vrh JNA uopće gledao na vaše izbjegavanje otvorenih sukoba s hrvatskim snagama?

– Ja sam, a to su oni znali, uvijek bio Jugoslaven. I danas sam jugonostalgičar, ne pada mi na pamet to poricati. Možda je najbolje odgovor na vaše pitanje ilustrirati jednom situacijom s početka prosinca ’91., kad sam odlazio u mirovinu: pozvao me Kadijević u Beograd, da i službeno odradimo umirovljenje. Bilo je prilično opasno putovati do Beograda, pa mi je ponudio prijevoz preko Mađarske. Ja sam ustrajavao da idem brodom do Bara, pa sam tim putem, u pratnji dvojice oficira i s dva terenca, stigao do Srbije. Kad tamo – iznenađenje: kod Kadijevića svi armijski komandanti, među njima i Ratko Mladić. Taman je bio srušen Maslenički most. Izderah se na njega: “Što ti radiš ovdje? Tebi nije mjesto tu, nego u Kninu, tamo si načelnik!” Tad je ušao Kadijević, pružio mi ruku, poljubio me: “Marijane, imao si pravo što nisi ubijao i rušio po Sloveniji, ali i što nisi razarao Reku!” Pred svima je to rekao, a tek me onda pozvao u svoju kancelariju. Zašto je to učinio pred svima, ni danas ne znam. Još je dodao da je najpametnije da što prije krenem za Rijeku. To je bio moj posljednji susret i s njima i s Beogradom.

Rašetina trgovina naftom i benzinom

A kako je reagirao Adžić, čije naređenje niste izvršili?

– Poslije Kadijevićeva istupa, dodao je nešto u stilu da će vidjeti kako se provodi taj moj sporazum, pa će reagirati. Vidite, ja Adžića jako dobro znam, četiri smo godine zajedno pohađali Ratnu školu. Bio je strahovito tvrd, krut čovjek, ali mu se možda i ne treba čuditi, ustaše su mu pobili 12 članova obitelji. A govoreći danas o JNA, mogu reći da je najveća katastrofa bila što se njezin najveći dio otvoreno priklonio Miloševićevoj politici i bio prosrpski orijentiran. Znate, kod mene su dvaput na razgovor dolazili neki lokalni Srbi, bivša vojna lica, i tražili da im dam sve oružje za obranu od Hrvata. Nisam za to, naravno, htio ni čuti. Na koncu, rekli su da su im Slovenci prodali oružje, koje je platio Milošević. Da, tako je bilo.

Ni s generalom Andrijom Rašetom, načelnikom štaba 5. vojne oblasti, niste bili u naročitim odnosima?

– Nisam ga cijenio, neko vrijeme nismo ni razgovarali. Ma dajte, u tim me teškim vremenima nagovarao da trgujem s nekim Bosancima naftom i benzinom iz mojih skladišta u Šapjanama. Došao je u kontakt s nekim švercerima i sklopio s njima posao oko trgovine gorivom. Odmah sam mu dao do znanja da ne želim biti dio toga i da Šapjane nitko neće dirati.

S koliko je naoružanja raspolagao 13. korpus i koliko ste ostavili za sobom?

– Pod sobom sam imao 76 tisuća ljudi, pa možete zamisliti koliko je tu oružja bilo. U sastavu Korpusa bila su tri artiljerijska puka, imao sam 90 tenkova. S Vladom je dogovoreno da izvučem sve formacijsko oružje, ali nisam to učinio. Nisam ni dirnuo oružje Teritorijalne obrane, sve sam ostavio. Ostavio sam i kompletnu partizansku brigadu, odnosno njezino naoružanje, a to su tri bataljuna i jedan divizion sa 120-mm bacačima, bateriju protuzračne obrane… Ledeni me više puta zvao i tražio objašnjenje za oružje iz Drage, ali sam našao izgovor – nisam mogao doći do skladišta u Dragi. Hrvatskoj sam tako ostavio oko 16 tisuća cijevi raznih kalibara.

Vrlo brzo po izbijanju rata neki oficiri hrvatske nacionalnosti napustili su 13. korpus i pristupili hrvatskim vojnim formacijama. Dobar dio njih ni danas ne priznaje vašu ulogu u spašavanju Rijeke?

– Je, neki su otišli odmah. Prvi je bio Serđo Rabar, za njim su pošli Frano Primorac, Joko Đipalo… Baš su se oni najviše i okomili na mene. Reći ću samo da sam odmah po njihovu odlasku, u kolovozu ’91., dobio naređenje da ih uhapsim i sprovedem u Beograd, u vojni zatvor. Nisam to učinio: Hrvati su i njihovo je pravo bilo otići u hrvatske redove. Iako su, ustvari, bili dezerteri JNA. Bilo je i onih koji su me obavijestili o namjeri da odu iz JNA, među njima i Rački, odličan oficir i korektan čovjek. Sa svima sam se njima kulturno pozdravio, popio piće. A taj Đipalo – pa kakav to oficir dopušta onakvu tragediju u Čanku? Poslao je ljude u akciju bez izviđanja, zato ih je toliko stradalo! I za Rabara baš svi oficiri

13. korpusa znaju koliko je bio loš. Pa i Tuđman ih je prve poslao u mirovinu. Imam dojam da pokušavaju od sebe stvoriti neka imena kako bi im riječke vlasti dale neko poštovanje, a vjerojatno i više od toga.

Oteli su mi sina, ali ga nisu maltretirali

Nije tajna da se i Hrvatska, unatoč sporazumu o preseljenju Korpusa, željela domoći oružja te da je i s te strane bilo pritisaka?

– Bilo je svakakvih pokušaja. Jednom mi je Miljenko Kurobasa, tadašnji predsjednik riječkog HDZ-a, rekao da ću postati nova Karolina Riječka ostavim li oružje i spasim grad. Pokušali su utjecati na mene i preko moga sina Saše: Josip Boljkovac dvaput je razgovarao s njim u studenome ’91. Iako ih je Sašo uvjeravao da oružje neću upotrijebiti protiv Hrvatske, oteli su ga i držali u zagrebačkom hotelu “Panorama”. Bili su korektni, nisu ga maltretirali; na kraju ga je pustio šef hrvatskih obavještajaca, stari Perković.

Nakon umirovljenja, odlučili ste ostati u Rijeci. Rat je bio u punom jeku, JNA omražena, a malo tko je znao za vašu ulogu 1991. Niste li osjećali nelagodu, strah?

– Moja pokojna žena bila je tada jako bolesna, pa sam odlučio ostati ovdje. Smatrao sam da i riječko rukovodstvo i Riječani znaju koliko sam pridonio da grad ne strada. Nikakva druga opcija u to vrijeme nije dolazila u obzir. Problema je poslije ipak bilo: neki nadobudni pukovnici Hrvatske vojske, moji bivši oficiri, smatrali su da ne zaslužujem ovoliki stan i da bih trebao u manji. Žestoko sam se tome suprotstavio, pisao sam svima: Tuđmanu, predsjednicima Vlade i Sabora, ministru Šušku, kardinalu Kuhariću… Svi su mi pozitivno odgovorili, osim Šuška. Kuharić je otpisao da će učiniti sve da riješi problem, zahvalivši mi što sam iz Krajine izvukao i spasio sedam svećenika.

Kad se danas osvrnete na to vrijeme, što mislite – tko je najzaslužniji za činjenicu da je Rijeka u ratu ipak ostala neokrznuta?

– Krizni štab i ljudi u njemu. Linić je tu bio broj jedan, ali su strašno puno napravili i Kukuljan, Lenac, Butorac, Vrhovnik i još neki. Rijeku je spasila vrlo dobra suradnja, odličan odnos Kriznog štaba, policije i nas u Korpusu. A ne smiju se zaboraviti ni građani Rijeke i Primorja: niti jednog napada na mog vojnika nije bilo. Niti jednog incidenta. 

U vrijeme preseljenja Korpusa iz Rijeke na vas je pokušan atentat?

– Oko desetog dana selidbe, kad je grad već napustila polovica vojnika, imao sam sastanak na brodu “Lovćen”. Bio sam u žurbi, pa sam brzo napustio brod. Udaljio sam se od njega 50-ak metara, kad je drmnulo. Dobro je drmnulo, podvodna je eksplozija odigla brod, ali nisu dobro postavili eksploziv. Odmah sam kontaktirao Linića i rekao da ta informacija ne smije u javnost. Taj je atentat bio planiran, a isplanirali su ga moji iz JNA da bi mogli optužiti hrvatsku stranu za moje ubojstvo i tako imati odriješene ruke za bombardiranje Rijeke. Linić mi je kasnije potvrdio da je atentat naređen u Beogradu. 

U prijedlogu dislokacije 13. korpusa iz Rijeke u Srbiju, čime je odbio naredbu da ruši grad,  Čad je, uz ostalo, zatražio “(…) garanciju Vrhovne komande ili Štaba Vrhovne komande da u toku produžetka rata s Hrvatskom šire područje riječke regije neće biti izloženo dejstvima s kopna, mora i vazduha, (…) da misija EZ bude supotpisnik ovog sporazuma i garant sprovođenja istoga, (…) da Vrhovna komanda i misija Evropske zajednice garantuju da oružje, oprema i ljudi koje u sklopu premeštaja 13. korpusa odlazi iz Rijeke neće biti upotrebljeni u ratu protiv Hrvatske (…)”. Začudo, vrh JNA pristao je na sve njegove uvjete.