Ćutanje koje izjeda već 11 godina

Već 11 godina porodice 16 radnika RTS-a, koji su poginuli u burnoj noći bombardovanja NATO-a 23. aprila 1999, postavljaju samo jedno pitanje, iako na njega znaju odgovor – zašto? I već 11 godina odgovora nema.

Svake godine 23. aprila u 2:06 u Tašmajdanskom parku, tik uz dečje pozorište “Duško Radović”, a preko puta ruševine koja je bila sastavni deo RTS-a, okupe se porodice žrtava da još jednom oplaču svoje najmilije. Ne proklinju “Milosrdnog anđela”, kako se zvala operacija NATO-a, ne traže ni krivce više. Oni znaju u koga treba upreti prstom, i to čine već godinama. Sve potkrepljeno dokazima da je u državnom vrhu postojalo naređenje da se radnici RTS-a jednostavno žrtvuju. Dokazi su uredno predati Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal u dva navrata, 2006. i 2009. godine. Na odgovor se i dalje čeka.

Dokazi o odgovornosti države

Jedan dokaz je knjiga Zorana Janjića “Tišina u Aberdarevoj”, u kojoj autor utvrđuje odgovornost države. U razgovoru za “Novosti” Janjić ističe da se u miloševićevskoj Srbiji, baš kao i u svim društvima koja su se odmetnula od vladavine prava i zakona, znalo u “čijim su rukama konci odlučivanja”.

– Bez Miloševićevog aminovanja nijedna iole značajnija odluka nije smela biti doneta – on je bio taj koji se o svemu pitao. Zna se, isto tako, da državni zločini, kakvo je bilo žrtvovanje radnika RTS-a, zahtevaju i saučesništvo velikog broja ljudi. Tako i ovde lako možemo pratiti vertikalu odgovornosti, koja se od Miloševića spušta naniže i obuhvata čitav niz njemu podređenih institucija i ljudi. Tu mislim, pre svega, na Ministarstvo odbrane i pukovnika Petra Pajčina, u to vreme pomoćnika ministra odbrane, kao i ondašnjeg ministra informisanja Aleksandra Vučića, koji je bio zadužen da u ratnim uslovima nadgleda izmeštanje RTS-a na tzv. rezervno mesto rada, kao i ondašnjeg člana Upravnog odbora RTS-a Tomislava Nikolića, kome je to isto stajalo u opisu zaduženja. Ovi poslednji su odgovorni zbog nečinjenja, a organizatori i aktivni pomagači pri ovom zločinu su Ministarstvo odbrane i urednički kolegijum RTS-a, na čelu sa ondašnjim direktorom Dragoljubom Milanovićem – kaže Janjić.

Od navedenih odgovarao je jedino Dragoljub Milanović, bivši generalni direktor RTS-a koji je osuđen na deset godina zatvora zbog smrti 16 radnika. No, teško da bi se moglo reći da je Milanović osuđen za krivično delo teškog ubistva, što je ovde bio slučaj, više bi se dalo zaključiti da je osuđen jer nije poslušao naredbu da se radnici uklone. Dokazi jasno govore da je Milanović zapravo bio samo šraf u zločinačkoj mašineriji, kao i da nije ni trebalo da se povinuje toj naredbi, a uhapšen je kada je pritisak javnosti bio već poprilično jak. Pitanje je da li bi se to ikada i desilo da mu nisu u vreme “Sablje”, u aprilu 2003, otkrili veze sa zemunskim klanom.

– Milanović je osuđen kao pojedinac, a na kao deo društvene, političke i vojne hijerarhije (u ratu je imao čin generala), čija je naređenja izvršavao – godinama ističe Žanka Stojanović, majka ubijenog Nebojše Stojanovića, tehničara RTS-a.

Na kraju ostaje Strazbur

Presuda Milanoviću je pravosnažna, dakle nema šanse za ponavljanje suđenja, ali porodice žrtava zahtevaju barem malu dozu satisfakcije. U Centru za evroatlantske studije (CEAS), koji je radio analizu ovog događaja, naglašavaju da porodicama preostaje jedino da podnesu inicijativu republičkom javnom tužilaštvu za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti, na osnovu koga bi se donela sudska odluka da je krivični zakon povređen u korist okrivljenog Milanovića. CEAS smatra da će sudbina tog zahteva biti mera napretka pravosuđa.

Zoran Janjić na kraju kaže:

– Vlast daje sve od sebe da to pitanje ne reši, jer je to samo jedan u nizu nerasvetljenih državnih zločina u Srbiji (slučaj Ćuruvije, ubijenog sudije Nebojše Simeunovića, vojnika sa Topčidera, novinarke Dade Vujasinović itd.). Za vlast je najneugodnije to sto su žrtve Srbi – tu ne mogu da se oslanjaju na poslovičnu srbijansku bešćutnost i ravnodušnost prema žrtvama drugačijeg etničkog porekla. Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal predali smo nove dokaze, zajedno sa knjigom “Tišina u Aberdarevoj”, pre gotovo pune četiri godine. Uprkos obećanjima njihovog blagorečivog portparola, od te uvažene institucije još nismo dobili nikakav odgovor. Ostaje nam da još jednom iscrpimo tzv. sva dostupna pravna sredstva: obratićemo se povereniku za ljudska prava, glavnom tužiocu, a nakon zakonskog roka od mesec dana, ukoliko ne dobijemo odgovor, sledi žalba Ustavnom sudu, a onda idemo u Strazbur.