Dianu Budisavljević u udžbenike
Povodom akcije Dokumente kojom se u Zagrebu i Hrvatskoj obilježavaju mjesta otpora i stradanja u Drugom svjetskom ratu više je puta bilo spomenuto ime Diane Budisavljević. Radi se o ženi koja je tokom Drugog svjetskog rata spasila više tisuća djece s Kozare. Široj hrvatskoj javnosti ona je praktički nepoznata, premda bi u nekim povoljnijim vremenima zasluživala sve društvene počasti. O aktivnostima te izuzetne žene govori Nataša Mataušić, kustosica Hrvatskog povijesnog muzeja.
Diana Budisavljević pokrenula je akciju koja je bez presedana u okupiranom Zagrebu i Hrvatskoj. Tko je zapravo bila ta Zagrepčanka?
– Diana Budisavljević porijeklom je bila Austrijanka, rođena u Inzbruku 1891. godine. U Zagreb dolazi 1919. kao supruga dr Julija Budisavljevića, tada profesora kirurgije na novoosnovanom Medicinskom fakultetu. Već od listopada 1941, zajedno s većim brojem suradnika, nastojala je pomoći pravoslavnim ženama i djeci zatočenoj u logorima NDH, ali i osobama koje su velikim transportima preko Zagreba prebacivane na prisilni rad u Njemačku. Ta je njena aktivnost među upućenima bila poznata pod imenom “Akcija Diane Budisavljević”. Akcija je tijekom rata, a naročito tijekom 1942, po svom opsegu, broju sudionika i broju od oko deset tisuća spašene djece prerasla u jednu od najsloženijih i nedvojbeno najhumanijih akcija takve vrste na području NDH i čitave okupirane Europe.
Odakle su djeca izvlačena i kako je mreža funkcionirala?
– Teror nad srpskim stanovništvom u NDH dostigao je kulminaciju 1942. napadom udruženih njemačkih, domobranskih, ustaških i četničkih snaga na Kozaru i okolna od partizana oslobođena sela. Posljedično, u zbjegovima se našlo oko 68 tisuća ljudi. Transportirani su u logor Jasenovac, odnosno Staru Gradišku i drugdje, a dio njih je tamo i likvidiran. Za rad sposobni muškarci i žene izdvojeni su i odvedeni na prisilni rad u Njemačku. U logoru je ostao velik broj djece, od dojenčadi do četrnaestogodišnjaka. Nakon što je saznala za tu djecu, Diana Budisavljević je poduzela, po cijenu vlastitog života jer ne zaboravimo da je bila žena Srbina, akciju njihovog spašavanja. Na njen poticaj u akciju se uključio i dr Kamilo Bresler iz Odjela za skrb Ministarstva udružbe NDH (ministarstva socijalne skrbi), kao i Hrvatski crveni križ, među čijim je članovima bilo više suradnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Kako su djeca iz logora mogla biti otpremljena samo legalnim putem, uspjela je preko kapetana njemačke vojske Alberta fon Kociana dobiti dozvolu za njihovo prebacivanje u Zagreb. Odjevena u odoru sestre bolničarke Crvenog križa, dva puta je odlazila u logor Stara Gradiška, tri puta u Jablanac i jednom u Mlaku kako bi preuzela djecu. Djeca su bila u užasnom stanju: pothranjena, gladna, bolesna, loše ili nikako odjevena, prepuna buha i drugih nametnika, preplašena i napola mrtva, zapravo živi kosturi. Transport je trajao čak 36 sati, koliko je trebalo da se prevali put od Okučana do Zagreba kojim su pristizala djeca – državni neprijatelji. Jana Koh, književnica i aktivistica Crvenog križa, jedna od sestara Crvenog križa i prof. Kamilo Bresler, usprkos zabrani, već su iz ovoga prvog transporta kradom uzeli po jedno dijete, a to su kasnije učinili i mnogi drugi Zagrepčani. U Zagrebu su djeca najprije bila smještena u razne bolnice i zavode, a potom odvedena u dječja prihvatilišta u Jastrebarskom, Reci, Sisku i Gornjoj Rijeci, od kojih je ono u Sisku bio pravi logor za djecu – jamačno jedini dječji logor u Europi. Tek u kolovozu 1942. dobivena je dozvola da se djeca iz logora mogu udomiti u obiteljima. Udomljavanje se obavljalo preko “Karitasa” Zagrebačke nadbiskupije.
Možete li navesti neke od njenih suradnika i suradnica?
– Najbliži suradnik i jedan od glavnih organizatora smještaja djece bio je spomenuti prof. Kamilo Bresler, po profesiji učitelj, po opredjeljenju humanist i antifašist. I mnogi su drugi Zagrepčani, poput nekih liječnika, medicinskih sestara, ali i radnika i intelektualaca, sudjelovali u akciji spašavanja. Diana u svome dnevniku kao najbliže suradnike izdvaja Marka Vidakovića, Đuru Vukosavljevića, Ljubicu Becić, inače suprugu slikara Vladimira Becića i njihove dvije kćerke Miru i Veru, te Veru Černe i Dragicu Habazin, koja je bila glavna sestra Crvenog križa, a rukovodila je prihvatnom stanicom na kolodvoru. Tamo im je od velike pomoći kao rezervni domobranski časnik bio dr Eugen Pusić. Neke sudionice akcije bile su uhapšene i obješene ili odvedene u ustaške i njemačke logore i tamo ubijene.
Nakon rata kartoteka Diane Budisavljević postala je predmet interesa tajnih službi. Možete li reći nešto o tome?
– Na osnovu transportnih lista i drugih izvora poput bolničkih kartoteka ona je sa suradnicima izradila kartoteku s osnovnim podacima za oko 12 tisuća djece koja su u to vrijeme prošla kroz Zagreb. Uspostavljala je i korespondenciju s roditeljima na prisilnom radu u Njemačkoj. Prikupljala je i novčane priloge te priloge u hrani i lijekovima što je povremeno preko Crvenog križa slala djeci u logorima. Odmah po oslobođenju, u svibnju 1945. godine, a na zahtjev Ministarstva socijalne politike, odnosno Odjeljenja zaštite naroda (Ozne), kartoteke je morala predati vlastima. Bilježnice su sadržavale različite identifikacijske podatke o djeci i pet albuma s fotografijama. Nakon toga prestala je s radom i povukla se iz javnog života, a umrla je u Inzbruku 1978. Njenu aktivnost na spašavanju djece i pomoći zatočenicima ustaških logora mnogi povijesni dokumenti još uvijek neopravdano, pa i zlonamjerno prešućuju. Dovoljno je prelistati školske udžbenike, leksikone i enciklopedije, u kojima se njeno ime gotovo nigdje ne spominje.