Je li vrijeme za prvu mješovitu školu?

Pitanje odvojenih srpskih i hrvatskih razreda u Vukovaru je stara tema, koju mediji često naglašavaju kada se desi neki međunacionalni incident ili kada se pred izbore zaigra i na nacionalnu kartu. U međuvremenu, na terenu život ide dalje, novi đaci se upisuju, škole rade, djeca se druže, a roditelji djece srpske nacionalnosti mahom se opredjeljuju za školovanje svoje djece po A modelu, odnosno na srpskom jeziku i ćirilićnom pismu.

Djeca u Vukovaru tako godinama idu u nacionalno odvojene razrede, u različite smjene, razdvojena nacijom, vjerom i sjećanjima na posljednji rat. Nekada su djeca bila odvojena još u samom vrtiću: poznat je slučaj kada ih je na samom ulazu dijelio red žardinjera, pa su jedna išla lijevo, a druga desno. Što odvojeni razredi znače danas i kako funkcionira obrazovni sustav, pokušali smo saznati u samom Vukovaru.

Prva zajednička škola

Nevladina udruga “Nansen dijalog centar”, čija je želja stvaranje prve integrirane škole u Vukovaru, započela je s projektom “Nova škola” još 2003. godine, godinu dana nakon što je na ovom području za srpsku djecu istekao moratorij na učenje novije hrvatske povijesti. Njihova ideja po kojoj bi sva djeca u školi išla u iste razrede, bez obzira na nacionalnost, temelji se na dva istraživanja Društva za psihološku pomoć, čiji su rezultati pokazali da postoji potreba za mješovitim školama. U istraživanjima stoji i to da su upravo djeca najsklonija diskriminaciji na etničkom nivou, što dugoročno naravno ne doprinosi razvoju zajednice.

Velik broj roditelja trenutnu podjelu vidi kao prijetnju razvoju zajednice, te su izrazili zabrinutost za budućnost u Vukovaru.

– Lokalna vlast je dužna respektirati potrebu građana. Prikupili smo sve dokaze da postoji potreba za takvom školom i pripremili smo sve potrebne radnje da se naša ideja ostvari. Pričali smo s roditeljima, zainteresiranim nastavnicima, napravili smo nastavni plan i program. Potreba postoji, ali ne postoji politička volja – kaže Srđan Antić iz “Nansen dijalog centra”.

Želja im je da naprave kvalitetnu školu u kojoj bi roditelji zaista imali mogućnost participiranja. Smatraju da zbog specifičnosti situacije u Vukovaru, trenutna koncepcija školovanja dovodi do proizvodnje dvaju nacionalnih geta.

– Ovakav obrazovni sustav ne odgovara potrebama građana. Bio je dobar nakon što je dovršen proces mirne reintegracije Podunavlja, no danas je situacija po pitanju etničkih odnosa definitivno drugačija. Odvojene škole su opasnost, jer se deca od samog vrtića deklariraju. Mi samo želimo da omogućimo ljudima, koji to žele, da dobiju školu u koju bi rado poslali svoje dete, a problem nastaje onda kada to javno kažemo. Tada reagiraju političari koji su javno protiv takvih ideja, a javna je tajna da oni kontroliraju obrazovanje – objašnjava Antić.

Takve navode političari i s jedne i druge strane odbacuju, a svu odgovornost adresiraju prema Zagrebu i resornom Ministarstvu obrazovanja. Vukovar ima najlošiju izlaznost birača na izborima, što ide u prilog tezi da je Vukovarcima dosta politike, nezaposlenosti i nacionalizma. Ono što svima treba jesu posao i budućnost.

Dogradonačelnik Vukovara iz redova Samostalne demokratske srpske stranke Dejan Drakulić smatra da nastava na srpskom jeziku nije problem, već da je problem u sustavnom kršenju prava pripadnika srpske nacionalne manjine. Uvjeren je da se protiv direktora koji vode nastavu na srpskom jeziku često “organiziraju lažne afere i time pokušava izvršiti pritisak na Srbe da sami prihvate integrirane škole”.

Jednostrana povijest

– Voleo bih zaista da vidim ravnopravnost u nekim drugim slučajevima, recimo kod zapošljavanja. Ne vidim razlog zašto bi se Srbi odricali prava koje im pripada po Ustavu, a to su škole na vlastitom jeziku i pismu. Moram vas pitati: zašto je problem da jedino Srbi imaju svoje škole? Svi ostali ih imaju. Česi, Mađari i Talijani. Kod nas je slučaj da ne možemo da koristimo svoj jezik, iako je to zakonsko pravo koje proizlazi iz gradskog statuta. Mi jesmo za integraciju, ali nismo za asimilaciju. Naša prava se stalno poništavaju i stvarno ne vidim niti jedan razlog da deca ne idu na nastavu na svom jeziku i pismu – kaže Drakulić, koji smatra da takav pristup nije ulazak u geto, već mogućnost da srpska djeca dobiju mogućnost izbora za studij u Hrvatskoj i Srbiji, bez bojazni da se neće vratiti.

– Lično poznajem veliki broj studenata, koji su se nakon diplome vratili u Vukovar. A isto tako i učenike koji su ostali da studiraju u Hrvatskoj. Dakle, netačno je da ćemo izgubiti mlade i obrazovane – dodaje Drakulić.

U „Nansenu“ pak smatraju da su njihove ideje često krivo protumačene i da samo žele građanima ponuditi treću opciju, a to su mješovite integrirane škole.

– Ne želimo da se Srbi odreknu svojih prava, niti bih ja to kao Srbin voleo. Mislim da su se Srbi ranije morali izboriti za ćirilicu u Vukovaru i za sve ono što im zakon dopušta. Ako im se to ne obezbedi poruka je jasna, a to je da su svi Srbi u Vukovaru zločinci. Nije problem u predstavljanju novije istorije, već u terminologiji koja vređa. Svi znamo šta se dogodilo i svi znamo da u Vukovaru postoje dve priče. Znamo da hrvatski politički predstavnici zaboravljaju spomenuti nestanke Srba puno pre otvorenog oružanog sukoba, a za Srbe je s druge strane jako neugodno govoriti o tome šta se dogodilo na Ovčari nakon završetaka vojnih dejstava. Postoje činjenice koje su svima jasne, ali pitanje je kako i na koji način će se interpretirati. Imamo razne programe učenja povijesti, tako da takva nastava može biti prihvatljiva svima, ne samo Srbima i Hrvatima – objašnjava Antić.

Pored politike, pitanje školovanja na manjinskim jezicima ima i veliku ekonomsku pozadinu. U slučaju kada bi došlo do većeg broja integriranih razreda, mnogi nastavnici srpske i hrvatske nacionalnosti izgubili bi svoja radna mjesta. Primjera radi, u Tehničkoj školi „Nikola Tesla“ u Borovu naselju, koja je postala “škola slučaj” u hrvatskim medijima zbog užasnih uvjeta rada, u pojedinim razredima ima tek nekoliko učenika. Objedinjavanje razreda s različitim nacionalnim sastavom bio bi logičan korak i ekonomski isplativ potez. Do toga ipak ne dolazi, jer se nitko ne usudi spojiti dva programa, srpski i hrvatski.

U razgovoru s roditeljima Srbima saznajemo da danas najveći broj ljudi svoju djecu upisuje na nastavu na srpskom jeziku. Kažu da je osnovni razlog želja da “svojoj djeci omoguće očuvanje vlastitog identiteta”. Ključni argument je da ne žele da im djecu nastavnici uče o tome kako su Srbi jedino četnici, ratni zločinci i agresori. S druge strane, nitko u Vukovaru djecu ne uči tko je recimo znanstvenik svjetskog glasa Milutin Milanković, vjerojatno samo zato jer je imao pogrešno porijeklo.

Netipični očevi

Iako se i u srpskim razredima uči, naravno, po hrvatskom planu i programu, nastavnici pitanje novije povijesti rješavaju izborom literature. Srbi noviju povijest uče uglavnom preko knjiga Snježane Koren, koja je i sama preživjela žestoke napade u hrvatskim medijima.

– Iako mnogi to od nas očekuju, ne želimo pognuti glavu. Nema kolektivne krivice. Ne smije je biti – kaže majka dvoje djece, koja je željela ostati anonimna.

No u Vukovaru i danas postoji veliki broj mješovitih brakova, a pored Srba i Hrvata, u gradu živi i preko dvadeset drugih nacionalnih manjina. Postoji velik broj roditelja koji bi svoje dijete upisali u mješovite razrede, a kako ih nema, mnogi od njih su ljuti i nezadovoljni postojećim školskim sistemom.

– Nemam ništa protiv postojanja srpskih škola, one moraju postojati, jer je država to omogućila i to niko nema pravo osporavati. Moje dijete sada jeste upisano na nastavu na srpskom jeziku, ali sam imao želju da ide i na nastavu na hrvatskom jeziku. Nisam želio da bude odvojeno od hrvatske djece, jer to nije dobro i na neki način već odlučujem o njenoj budućnosti. Želio sam da se sama slobodno opredijeli dok to bude u stanju. Želim da njeguje kulturu kojoj pripada, ali želim i da ide na hrvatski program – kaže, pak, vukovarski otac Miroslav Roksandić.

Drugi otac, Saša Bjelanović, iako Srbin i pravoslavac, odlučio je upisati svoje dijete u školu gdje je većina djece hrvatske nacionalnosti. Njegovo dijete do sada nije imalo nikakvih problema, a ponuđen mu je poseban tretman i oko vjeronauka.

– Prvi i osnovni razlog zašto sam dijete upisao u ovu školu je taj što se škola nalazi u ulici gdje živimo. A drugi je da sam, ružno je možda to reći, malo eksperimentirao. Meni je klinac sada prezadovoljan, manje je opterećen, jer ne mora od prvog dana učiti tri jezika i pisma. Ova druga, srpska škola, nekada je bila najbolja u Jugoslaviji, ali danas je loša, jer se na njoj lomi politika. Situacija je takva da političke stranke zapošljavaju nastavnike, a neverovatno mi je da me direktorica te škole optužila kako želim da nastavnici srpske nacionalnosti zbog nedostatka dece dobiju otkaz – objašnjava Bjelanović.

Iako je obrazovni sistem u Vukovaru daleko od sjajnog, nekada se o ovakvim bitnim pitanjima vezanim za život Srba u Vukovaru nije smjelo ni progovoriti. Da se vremena mijenjaju, govori i priča da su Srbi po prvi put uspjeli za Dan pobjede nad fašizmom organizirati manifestaciju u zgradi Hrvatskog doma, a od pozvanih hrvatskih gostiju došao je samo jedan, šef vukovarskog HDZ-a Petar Mlinarić, dok je izostalo prisustvo SDP-ovaca. Tako je to u Vukovaru.

    Život udaljen od kamera ipak nije tako crn

    U hotelu „Dunav“ koji i danas miriše na nekadašnja radnička slavlja, maturalne zabave, tajne ljubavi i vjenčanja, okupila se grupa radnika Vupika. Radnik koji se pred penziju oprašta nakon godina rada, rata i stradanja od svojih kolega, u jednom je trenutku ustao, podignuo čašu i rekao „Moramo smoći snage da oprostimo jedni drugima, da nastavimo živjeti i da pozdravimo jedni druge na ulici“.

    – Nama Vukovarcima je već dosta svih tih medija i svega. Život daleko od kamera i pisanja je ipak malo bolji i generalno ne bih rekla da ljudi ne bi prihvatili i integrirane škole, samo da već jednom nešto krene u ovom gradu – kaže Vesna, radnica Vupika.

    Rat i sva težina svakodnevice zaborave se uz kapljicu alkohola. Zasvirale su tamburice, zapjevalo se “Fijaker stari sad više ne luta, i ne čuje se onog vranca bat, zaboravit’ moram svoju dragu, sve divne noći i taj Sombor grad”.

    Košarkaš i hrvatski ratni veteran, za stolom pored, lagano je zacupkao nogom i tiho počeo pjevušiti.