Kad publika padne na tjeme

Sedamnaesti međunarodni festival malih scena, nedavno održan u Rijeci, prvorazredna je kazališna smotra, nastala u kombinaciji mediteranske opuštenosti, provokativnog kazališta evropskog rukopisa i publike koja u grozdovima čeka svoje glumce. Ovaj festival osnovao je riječki glumac Nenad Šegvić u najgora ratna vremena kada mu je, kako kaže, bilo dosta beskrvnih predstava na pozornici i nacionalističke histerije u životu. Već od početka, zajedno s pokojnim Daliborom Foretićem, Šegvić je počeo pozivati predstave bez obzira na takozvani nacionalni predznak. Naprosto, on je birao dobre teatre, od Litve do Makedonije i natrag, a Rijeka se pokazala bogomdanim gradom, u okruženju sveopćeg ludila, koja nikome na festivalu nije brojala krvna zrnca.

– Bilo je u to vrijeme i neugodnih noćnih telefonskih poziva, s pitanjima zašto pozivam predstave iz Srbije. Ali ja ne odustajem od ideje da se teatar isključivo dijeli na dobar i loš. Zato nacionalističko prebrojavanje na ovom festivalu ne dolazi u obzir, kaže Šegvić.

Zbogom bijegu od stvarnosti

Na riječkom festivalu nikada nije bilo tek dobro upakiranih predstava i relaksirajućeg bijega od stvarnosti. Propitivali su se društveni fenomeni i smjenjivali su se redatelji eruptivne energije i šokantnog rukopisa, od Arpada Schillinga do Pipa Delbona i od Alvisa Hermanisa do Olivera Frljića. Zato je riječko kazališno okupljanje oko malih scena, mukotrpnim radom sve ove godine ciglu po ciglu, preraslo u prvorazrednu destinaciju evropskog ranga. Tema ovogodišnjeg festivala tako nosi naziv “Trauma”, a program je bio respektabilan unatoč krizi i besparici. 

Od intimnih lomova do društvenih potresa, baš svaka predstava na festivalu u Rijeci bavila se konzekvencama jednog doba koje je izgubilo vezu sa samim sobom. Festival je otvorila predstava “Derviš i smrt”, Narodnog pozorišta iz Beograda, na temu kako svaka vlast kvari ljude. Izvedbu je pratio s kompletnim osiguranjem i hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Gostovao je i višestruko nagrađivani ZKM-ov “Zagrebački pentagram”, na temu rasklimanih međuljudskih odnosa. Stigle su politički angažirane Anica Tomić i Jelena Kovačić s predstavama “Oprostite, mogu li vam ispričati” i sa “Menažerijom”. Jedna govori o onome o čemu se nakon posljednjih ratova šutjelo, a druga čačka po traumama ispod glazure obiteljske sreće. 

Iz Srbije su došli pobjednici BITEF-a, Musilovi “Sanjari”, ledeni, otuđeni i dekadentni, u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda te do bola intimna tragedija “Zečja jama” Beogradskog dramskog pozorišta. Iz Slovenije “Bliže” Slovenskog narodnog gledališća iz Maribora u režiji Dine Mustafića, o seksualnim neurozama u pejsažu opustošene društvenosti, a iz Sarajeva je stigla “Žaba” Dubravka Mihanovića o post ratnom sindromu, čega na sarajevskim ulicama ima na svakom uglu.

Šlag ovogodišnjeg festivala bio je “Macbeth”, dramskog kazališta iz Gruzije i on sigurno predstavlja jednu od pet najboljih predstava koju sam gledao u posljednje vrijeme. Kad je u pitanju William Shakespeare, odmah se pomišlja na tešku dramu u arhaičnim stihovima: ne, sve je to u gruzijskoj izvedbi odletjelo u zrak. Nekoliko klupa na sceni kao klackalica vlasti i smrti, ingeniozna igra svjetlosti da bi se pokazalo da je “život sjen što luta i bajka koju idiot priča a ne znači nista” i glumci kao nacereni kabaret majstori jednog dance macabrea, kako već danas izgledaju i život i politika.

“Macbeth” u Gruziji

Politički, ovakav “Macbeth” kao da je izmišljen u Gruziji, u kojoj “nijedan vladar nije dobar»”, kako kaže redatelj David Doiashvilli. Estetski, ova nas je predstava ponovno vratila teatru kao prostoru beskrajne magije koja nas uzima bez ostatka. Dug je to bio aplauz: kratko rečeno, pali smo na tjeme. 

Festival malih scena u Rijeci opravdao je i svoj naziv i svoju poetiku: gledamo male predstave kao kutijice, energetskog naboja i različitog prosedea, od klasičnih komada do postdramskog teatra.

Kazališno, ovo je festival glumaca koji igraju na metar od publike, društveno, ovo je scensko razmatranje najbolnijih tema koje potresaju današnjeg čovjeka. Na kraju i stručni žiri, u kojem su sjedili Zoja Odak , Daša Drndić kao i beogradski glumac Voja Brajović, rekao je svoje: predstava “Macbeth” pokupila je ukupno devet nagrada, uključujući one za najbolju predstavu i režiju, što se nikada nije dogodilo u povijesti festivala.

Posljednje večeri odigrana je predstava “Proklet bio izdajica svoje domovine”, Slovenskog mladinskog gledališća iz Ljubljane i u režiji Olivera Frljića. O tome kako Slovenci igraju raspad Jugoslavije – idući put.