Korijeni moji i mojih đedova
Proslavljeni beogradski kazališni i filmski glumac Vojislav Voja Brajović, u memoriji mnogih upisan kao Tihi iz legendarne serije “Otpisani”, danas je savjetnik srbijanskog predsjednika Borisa Tadića za kulturu, a bio je i ministar kulture u 2008. i 2009. godini. Nedavno je u Rijeci bio član stručnog žirija, na 17. Međunarodnom festivalu malih scena.
Taj će festival biti upamćen i po tome što ga je prvi put otkad postoji posjetio predsjednik države. Otkud ta međusobna privlačnost kazališta i politike?
– Uvijek postoji mogućnost sukoba i da bi se to izbjeglo postoji hipokritičan odnos kazališta prema politici i politike prema kazalištu. S druge strane, iz vlastitog iskustva znam koji su politički mehanizmi zabrane predstava i što to znači ne samo za kazalište, već i za kulturu i građanstvo uopće. Kazalište je efemerna umjetnost i po mom mišljenju u njegovom stvaranju nema posmatrača, već svi učestvuju – publika, pa i politika. Što se tiče prisustva predsjednika Ive Josipovića, poslana je jako dobra poruka budući da je on došao kao posjetilac i ni na koji način nije promovirao sebe. I sam znam koliko političari mogu biti sputani time što ne mogu imati normalno iskustvo kazališta.
Vaš profesionalni angažman u kazalištu traje već više od 40 godina. Možete li se osvrnuti na put koji je prešlo kazalište u tom periodu?
– Mogu se osvrnuti na rad Jugoslovenskog dramskog pozorišta u tom periodu. Na samom početku svog rada doživio sam zabranu predstave “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihajlovića. Predstava je govorila o ljudima koji su nakon 1948. odnosno rezolucije Informbiroa u Jugoslaviji bili živi sahranjeni, da se tako izrazim. Samo zato što su se
dežurne tužibabe žalile Titu na predstavu, ona je bila zabranjena i anatemizirana. Tu sam prvi put osjetio koliko je teško braniti pamet od gluposti. Kada se početkom devedesetih pojavila opasnost od rata u državi, svojim repertoarom, potpisivanjem peticija i na druge načine JDP se pokušavao staviti na stranu razuma. Tih sam godina govorio da je svaka naša predstava punija od crkve i da sam siguran da će ljude u crkvi pokušati prevariti, ali ne i u kazalištu. Tada je repertoar sigurno bio angažiraniji i jači nego danas, jer su za umjetnost inspirativnija takva vremena od onih mirnijih. Dakle, u komunizmu je sistem vrijednosti bio poremećen, jer su se svugdje tražili podobni, oportunisti i udvorice, pa tako i u kazalištu. U kvazi-demokratskom sistemu, odnosno u diktaturi koju su nam devedesete donijele u Srbiji, bilo je još i gore. U današnje se pak vrijeme oni što najviše čine kazalište – a to su glumci – nalaze na tržištu, gdje više ne mogu birati i braniti svoju slobodu, jer ih sloboda vodi na rub egzistencije.
Kako se snalazite u zavrzlami oko nacionalnih identiteta? Naime, mnogi su vam u Srbiji spočitavali što ističete crnogorski nacionalni osjećaj? Zašto ste se krstili u 58. godini života, a niste vjernik?
– Ja sam melez, iz mješovitoga braka Crnogorca i Srbijanke. Nacionalna pripadnost je nešto što zadire u samoosjećanje svakog čovjeka i u tom izboru svaki je čovjek suveren. Ne vidim problem u tome što će netko izabrati da se osjeća kao Crnogorac ili Srbin iz Crne Gore ili ponosni Crnogorac a ustvari Srbin ili kako god. Sve je to ionako jedna mješavina, kako bi rekao Njegoš. Iako ističem da zavidim vjernicima, ali sam nisam vjernik, mislim da je sasvim normalno pripadati nečemu što čini korijene svih mojih đedova i prađedova. I sva su moja djeca krštena prije mene – na kraju sam se i ja odlučio u tom tradicionalnom smislu priključiti svima njima.