Melanholične povesti

Uvek sam verovao da ciklus priča predstavlja nešto vrednije od prozne zbirke jer u sebi krije promišljeniji pristup i složenu kompoziciju. Tada knjiga kao celina napor tumačenja nagrađuje dodatnim užitkom. Priče ulančane u ciklus ređe su od zbirki, ali retkost “Crne svile” Rade Jarka (Dubrovnik, 1968.) nije samo u tome. Kako autor sam otkriva, pet priča “Crne svile” svoj nastanak duguje drugim književnim i umetničkim delima, u prvom redu romanima Čezara Pavezea. Takav pristup, ars gratia artis, konstitutivan za postmodernizam, gotovo instinktivno nagoni da uporedimo podsticaj za pisanje i izvor građe sa “palimpsestnim” učinkom. Jednako instinktivno “original” i “uzor” zadržavaju vrednosni primat, dok se “drugostepenoj obradi” smeši etiketa u kojoj dominiraju bleda boja i pojam imitacije. Zapravo, da autor nije bio iskren, retko ko bi primetio autorov dug. No, i da je svaki obični čitalac učeni komparatista, poenta kritike je na sasvim drugom mestu: kako su ove priče sklopljene i u koje svrhe je Rade Jarak posegao za njemu bliskim književnim nasleđem.

Eterične ženske vizije

Iako autor poseže za istorijom, datumi i događaji koje predočava nisu istorijski (izuzev bitke za Staljingrad, mada je i tu primarno nešto drugo). Rusija 1927., Kalabrija 1936., Staljingrad 1942., Budimpešta 1945., Langhe kod Torina 1947., geokulturalni su tlocrt za nostalgičan priziv onoga što se zapravo nije ni desilo. Narator je (redom u pričama): strani novinar i pisac u poseti SSSR-u, prognani politički aktivist, ustaški legionar u nacističkoj vojsci, oslobođenica iz konc-logora ili mehaničar na selu, ali svi ovi likovi dele dosta toga zajedničkog. Njima odlazak predstavlja okrepljenje čak i kad je posledica policijske deportacije; imaju problema u svojoj zemlji ili se ne mogu skrasiti u njoj; skloni su zaljubljivanju ali se emocionalno zbližavanje svede na kratkotrajni puteni kontakt koji urezuje duboki trag čežnje.

I kad se pripoveda o totalitarističkoj teskobi radničke države ili nacističkim zločinima, Jarkove likove pokreće grozničava opsesija i nostalgična evokacija, ne samosvest pokajanja i istoriozofski uvidi. I intelektualac-levičar u sovjetskom hodočašću i ustaški legionar u nemačkom pohodu, emocionalno su potrošeni ljudi koji ne razlikuju represiju kraljevih žandara od dogmatske rigidnosti komunističke partije, odnosno nacističko vojno nadiranje od boljševičke odbrane jer obe vojske civile tretiraju kao potrošnu robu, masovno ih žrtvujući ne bi li zastrašili i dezorijentisali neprijatelja. I u progonstvu, i na frontu, i u oskudnoj zabiti italijanskog sela meka put žene i eterične ženske vizije razlog su opstanka i prvi egzistencijalni pokretač ovih likova (izuzimajući priču “Zaklonjeno sunce” u kojoj bivša logorašica oseća neodoljiv poriv da posle oslobođenja iz logora napusti Budimpeštu i svoj stan u koji su se uselili tuđinci i ode u Rim).

Taktilna proza

Poput filmske trilogije Kišlovskog i Jarkove priče su kolorisane, mada u raskošnijoj miksturi (blijedoplavo, sivo, žutocrveno, zeleno, smeđe). Ako i ne osećamo dominaciju boje koju je autor istakao podnaslovom priče, pripovedna osetljivost za boje je stalna i nasrtljiva. Pejzaži su dati češće i detaljnije od portreta koji su iscrtani sa nekoliko poteza, ne kao karikature ili krokiji već su grubo istaknute upečatljive fizionomije i karakterne crte sporednih likova (a svi likovi su sporedni sem naratora). Ali atmosfera koju posreduje i podstiče priča glavni je dobitak Jarkove proze. Ona je najčešće sugerisana kroz doživljajnu perspektivu i introspekciju naratora, kroz njegovu slabost i nadraženost, potištenost ili ravnodušnu percepciju prostora, prirode jednako kao i sobe. Autor jezgrovito i vešto gradi ratni haos koliko i slojevitu seosku patrijarhalnost, prebacujući preko svega svilenu koprenu evokativne distance koja potiskuje književnu etabliranost istorijskih sadržaja. Umešnost stila čini da zaboravimo na podsticaje i originale, na prepoznatljive istorijske okolnosti i na toliko puta viđeni senzibilitet izuzetosti iz sveta ljudi ili spleen i neuspele surogat romanse.

Ciklus priča “Crna svila” Radeta Jarka ušuškava čitanje na granici referencijalne i intimne proze. Njen taktilan dodir, mek i taman, može zadovoljiti obe grupe čitalaca: i one kojima je književni tekst skalpel i skener, i one koji bi da se zapute na samozatajnu plovidbu ka središtu vlastite intime.