Mobiteli poznaju granice

Kao što se dalo očekivati, nova kosovska država krenula je u dalju vlastitu afirmaciju i na planu telekomunikacija. Pre neki dan njeni su službenici demontirali, na manje ili više grub način, 26 baznih stanica dve srbijanske mreže GSM celularne telefonije – Telenora (063) i MTS Telekoma Srbije (064) južno od reke Ibra, dakle u onome što se zove “enklave” Srba izvan Severnog Kosova (Mitrovica, Leposavić i Zvečan). Tako je preko sto hiljada ljudi ostalo bez uglavnom jedine telefonske (preciznije: mobitelske) veze ne samo sa Srbijom, već i – što je mnogo važnije! – između sebe i između svojih izolovanih enklava.

Južno Kosovo ima, dakle, oko sto hiljada Srba rasejanih u nekoliko ostrvaca, opkoljenih i ne u baš najpovoljnijem položaju. Ukidanje jedinog načina komunikacije u takvim uslovima, a to je mobitel, bilo je veoma bolno i to se dade zamisliti. Naravno da su nastali indignacija, protesti, diplomatske mere i sve što je trebalo učiniti na planu političkom. Od toga, međutim, Srbima iz enklava nije nimalo lakše. Kosovska vlada, naime, tvrdi da sprovodi svoja ovlašćenja po svojim zakonima i da “stranim provajderima” GSM celularne telefonije na njihovoj teritoriji mesta nema – dok se ne dobiju koncesije, zaključe ugovori itd. Na pitanje zašto sada a ne ranije, oni odgovaraju da jednoga dana sve dođe na red, pak je i ovo došlo.

Kako do hitne pomoći, policije, rodbine…

E, pa nije to isto kao i nekakva blesava kampanja za priznavanje nezavisnog Kosova u nekoj jugoistočnoazijskoj državici. Ovaj primer jasno je upozorenje na nešto drugo: na civilizacijski životno bitnu funkciju modernih telekomunikacija bez obzira – ili usprkos – politici. Svako ko tvrdi da GSM mobilna (preciznije: celularna) telefonija nije važna za svakidašnji život, štaviše opstanak ljudi koji je koriste – licemer je i lažov. Ja ovde molim “zelene” i “ekologističke” aktiviste da ćute: štogod oni imali protiv GSM telefona (radijacije, rak, globalno zatopljenje itd.), taj planetarni oblik telekomunikacija spasao je daleko više života nego što je možda uzeo; u ovih dvadeset godina (u Srbiji oko petnaest) olakšao je ljudima svakodnevni život u meri nezamislivoj za vreme žičanog telefona.

Mobitel je, dakle, nešto mnogo veće, životno važnije i od ekologističkih zakeranja i od političarskih nadmudrivanja, jer ovde je upravo o politikantstvu reč. A ako neko misli drugačije, neka pokuša to da objasni stanovniku kosovskih sela poput Suvog Grla, Zlosela i Goraždevca, koji ne može ni doktora da nazove više.

Sve je to vlada Kosova sigurno znala kad je krenula u ovu akciju (ionako ne ispuštaju mobitel iz ruku). Ovo je, dakle, podlo smišljen plan da kosovske Srbe ujedu tamo gde najviše boli; formalna opravdanja tu su jednostavno nebitna. Da bi uz povredu dodali i uvredu, kosovski su operateri GSM telefonije svim bivšim korisnicima Telenora i MTS-a, među kojima je i veoma mnogo kosovskih Albanaca, ponudili besplatne SIM kartice svoje dve mreže. Ali, tu ima jedan problem: usluge (minutaža itd.) kosovskih provajdera četiri puta su skuplje od ovih proteranih srbijanskih.

Čekajte malo, polako! Kosovski korisnici te dve mreže – Telenora i MTS Telekoma Srbije – plaćali su iste cene usluga kao i ostali korisnici u Srbiji samoj; nisu bili ni povlašćeni, niti deljeni po nacionalnoj pripadnosti. Tu sada već dolazimo do načela ravnopravne konkurencije: da je vlada Kosova uslovila izbacivanje konkurentskih firmi iz Srbije zahtevom da kosovski operateri GSM telefonije ponude barem istu cenu usluga, to bi se i dalo razumeti; ovako je ispalo da je reč o još jednom koraku u procesu etničkog čišćenja.

Srbijanski provajderi bili su im dobri od 1999. do danas, jer su radili i bili jevtiniji; sada, kad se lokalna ekipa osetila dovoljno moćnom da taj saobraćaj preuzme, oni zacepe četiri puta više cene – jer su monopolisti i briga ih. GSM telefonija sistem je koji ne trpi nacionalistička sitničarenja nigde, pa ni na Kosovu. Evo se već dogovaraju da velike provajdere ograniče u roaming-pljački u Evropi i šire, jer su stvarno bezobrazni. Preuzimanje svojih “suverenih nadležnosti” u sektoru telekomunikacija kosovska je vlada mogla da izvede i malo taktičnije – i humanije. Ovako ljudi posle deset godina nesmetanog korišćenja te dve GSM mreže odjednom ostaju bez ikakve veze sa hitnom pomoći, policijom, rodbinom itd. Srbijanska vlast s pravom sada ističe da sloboda komuniciranja spada u elementarna ljudska prava.

Dve slaboumne spoljne politike

Onda se pojavila teorija da vlada Kosova to radi zato da bi od Srbije iskamčila svoj vlastiti pozivni broj u međunarodnom saobraćaju, umesto onoga 00381 38 itd. (bivši prefiks za Kosovo). Uz svu svest o zaguljenoj srbijanskoj spoljnoj politici koja će čak i od toga praviti nebeski problem, nekako nam se ne čini da je to pravi razlog.

Ministar Vuk Jeremić već će vrištati protiv ideje da Međunarodna unija za telekomunikacije (ITU) uopšte pomisli na davanje nekog drugog prefiksa za telefoniranje – jer “Kosovo je srce Srbije!” – ali to neće mnogo pomoći; nije pomoglo ni do sada, sve i pošto Fidži i Vanuatu nisu priznali Kosovo.

Opet se, dakle, jedna slaboumna spoljna politika – pardon, dve slaboumne spoljne politike – lupaju o glavu živim ljudima, ni krivim, ni dužnim. Pa, ni tim kosovskim Albancima koji su se koristili mobitelima Telenora i MTS-a nije svejedno hoće li plaćati minut četiri puta više.

Sada upravo traju neka potajna cenjkanja oko toga. Srbijanski operateri kažu da su spremni da za sedam dana obnove bazne stanice – samo ako ih puste (neki inženjeri nisu baš sigurni). Ali, može li Srbija putem međunarodnog pritiska da natera vladu Kosova da dopusti rad ta dva provajdera? Teško, Kosovare baš briga. Možda vlada Kosova natera svoje provajdere da cenom konkurišu, dakle da ne deru narod? Može, ali ne znamo želi li ona to, a i zašto bi? Jedina nada za te jadne ljude jeste međunarodna bruka koja je nastala po čisto humanitarnoj liniji. Čujemo da je barem jedna bazna stanica na Južnom Kosovu proradila (Štrpci); s druge strane, bazna stanica kosovskog provajdera Ipko na teritoriji Severnog Kosova (Leposavić) pod srpskom kontrolom – odletela je u vazduh.

Možda se nekako nagode.