Mostarska elegija

Nakon filma Kena Loacha o navijačkom backgroundu Manchester Uniteda, evo nastavka u nogometnom tonu, ali posve različita. Riječ je o dugometražnom talijansko-slovenskom dokumentarcu “Mostar United” mlade sineastice Claudije Tosi, koji se prikazuje u zagrebačkom kinu “Croatia”.

Radi se o Mostaru i dva njegova nogometna kluba. S jedne je strane znameniti Velež, koji je najslavnije dane imao u socijalističkoj Jugoslaviji od početka sedamdesetih do kraja osamdesetih, a s druge Zrinjski, koji je u toj Jugoslaviji bio zabranjen zbog prijašnjeg natjecanja u ligi NDH (u doba NDH zabranjen je bio Velež), da bi bio obnovljen početkom devedesetih. Od uspostavljanja bosanskohercegovačke Premijer lige Zrinjski je dva puta bio prvak, dok se Velež tek posljednjih sezona izborio za njezina standardnog člana. Neovisno o znatnoj razlici u klupskoj snazi, gradski derbi Zrinjskog i Veleža redovno je utakmica visokog rizika, kad se međusobno sukobljavaju navijačke skupine Ultras Zrinjski i Red Army.

(Ne)pristran pogled

Ipak, nije povijest i sadašnjost dvaju nogometnih klubova bila glavna tema Claudije Tosi. U središtu njezina filma nisu Velež i Zrinjski, iako su oni od velike simboličke važnosti za ono što želi reći, nego trener mlađih dobnih kategorija slavnijeg kluba Mensud Duraković, te njegov sin, omladinac Veleža Dženan. Grad, njegova podijeljenost na istočni (bošnjački) i zapadni (hrvatski) dio, na dvije nacije, na dva nogometna kluba, na dva školska programa – sve to sagledano je iz perspektive nekadašnjeg borca Armije BiH i njegova maloljetnog sina koji je rano djetinjstvo proveo u Njemačkoj, gdje je napravio i prve nogometne korake.

Mensud Duraković antinacionalist je koji se s nostalgijom sjeća predratnih dana i osebujne multikulturalnosti Mostara, a s posebnim pijetetom Josipa Broza Tita, kojem zajedno s povećom skupinom prijatelja na godišnjicu smrti objavljuje spomen u lokalnim novinama. Striktna podijeljenost grada očito je silan teret na duši ovog čovjeka, a budućnost ne donosi naznake poboljšanja, štoviše mladi Dženan u Mostaru ne vidi nikakvu perspektivu, ona mu se otvara eventualnim odlaskom u neki od inozemnih klubova, u čemu ga otac, iako tužan, podržava.

Sagledavanje grada iz perspektive konkretnog pojedinca donosi dobrodošlu dozu intimnosti, ali dakako i subjektivnosti, koja baš i nije u skladu s deklamiranom namjerom autorice o nepristranom pogledu. Naravno, Claudia Tosi ne skriva da s Mensudom Durakovićem dijeli antinacionalističku sastavnicu svjetonazora i s punim pravom stavlja u prvi plan riječi njegova sina kako Bošnjaci i Hrvati idu u istu gimnaziju, ali u različite razrede s različitim nastavnim programima, pri čemu Hrvati, čiji je program sukladan onom Republike Hrvatske, na nastavi povijesti primjerice uče da je BiH “povijesna hrvatska zemlja”. Doista, apsurdno je da građani jedne države uče po nastavnim programima druge (usprkos dvojnom državljanstvu i statusu konstitutivnog naroda), ali zahvaljujući odabranoj jednoperspektivnosti iz filma ne možemo saznati da, na primjer, u “antinacionalističkom” Veležu samo dvojica igrača prve momčadi nisu Bošnjaci (nego Srbi), dok u “nacionalističkom” Zrinjskom pored prevladavajućih Hrvata igraju i Srbi, i Crnogorci, i Bošnjaci (a bome i Ganci). Navijači Zrinjskog apostrofirani su kao divljački desničari (divljaci jamačno jesu, a o tome koliko je njihovo desničarstvo stvarno, a koliko samo stvar imidža razmišlja i mladi Dženan), dok su s druge strane, posve na marginama, veležovci prikazani kao benigna navijačka skupina, iako iz iskustva znamo da dobroćudnih nogometnih navijačkih skupina gotovo i nema, a svakako ne u sredinama s destruktivnim etničkim nabojem.

U žrvnju egzistencije

Znakovita je i poruka koju trener Duraković šalje kadetima Veleža, kazavši im otprilike neka igraju pošteno, iako će se njihovi vršnjaci iz Zrinjskog služiti nedopuštenim sredstvima; stvar malo previše podsjeća na onu “mi smo dobri jer smo naši, a oni su loši jer su tuđi” logiku.

Inače, Claudia Tosi film je snimala pune četiri godine, da bi prikupljenu građu na kraju realizirala kao izrazito fragmentarno i prilično neartikulirano ostvarenje iz kojeg se razabire da su Hrvati nacionalistički bad guys, a internacionalistički Bošnjaci njihove žrtve, iako bi puno bliže istini bilo da je svaki antinacionalist u svom narodu velika manjina.

Ono što je dobro u ovom ne previše dojmljivom doksu upravo je ta melankolična crta gubitništva onih plemenitih, ta tužna sugestija da izlaza iz nacionalističke rigidnosti nema. I stoga zadnja scena filma, u kojoj Mensud Duraković vodi trening najmlađih kategorija Veleža, manje predstavlja novu nadu, a više Camusovo sizifovsko ustrajavanje u žrvnju egzistencije, koliko god ona beznadna bila.