Najbolji neprijatelji

Napunilo se prvih sto dana Ive Josipovića na Pantovčaku i, vidi vraga, to postade jedna od vodećih tema u ovom tjednu. Sve je iznenadio taj čovjek s licem sijedog dječaka i ponašanjem povučene curice. Zbog tih osobina bliskih bezličnosti mediji su ga u izbornoj kampanji nazivali “kuhanom nogom”, “smrznutom lignjom” i kako sve ne, što je najavljivalo da će taj prefini štreberčić nagrabusiti u prvim kohabitacijskim tučama s krvoločnim i prekaljenim HDZ-ovim pit bullovima. Kad ono ispade da se on u ta tri mjeseca i nešto pohvatao s njima desetak puta i iz tih čerupanja izašao praktički neokrznut.

Bilo je tu, istina, udaraca bez prave snage, upućenih novom šefu države tek toliko da se ispita njegova borbena sprema. Kao kada mu je Hebrang predbacio da na predsjedničkoj inauguraciji nije bilo hrvatske i predsjedničke zastave. Ili kada mu je ministar obrane Vukelić spočitnuo što ga nije pozvao na sastanak koji je održao s vojnim vrhom. Ali, bilo je i pravih aperkata kao što je ljutito reagiranje premijerke Jadranke Kosor na izjave Josipovića i kolege mu Tadića da bi trebalo povući tužbe dviju zemalja za genocid. Ili žestoka svađa koja je uslijedila nakon Josipovićeve isprike u Ahmićima i optužbi iz HDZ-a da je time stavio Hrvatsku na listu svjetskih agresora.

Podrška antikriznim mjerama

Ali, badava ti. Sve je to starmali gospodičić izdržao na nogama i još se bezbrižno smješka kao da je samo protrčao kroz pravničku i muzičku karijeru, jer se zapravo cijeli život spremao za ulogu hladnog terminatora, koju na opće zaprepaštenje upravo igra. E sad, je li to baš sve tako?

Moram priznati da mi u ovoj priči, koja toliko sliči na onu o djevojčici koja protrčavši ispod duge postaje dječak, dosta toga izgleda neuvjerljivo, pa ako hoćete i namješteno. Prije svega, tko misli da se Josipović baš u ničemu ne slaže s HDZ-om i da dvije strane jedva čekaju da se uvijek i oko svega pohvataju za guše – krivo misli. Novi predsjednik dao je podršku Vladi Jadranke Kosor u onome do čega je njoj sada najviše stalo, a to su najnovije mjere za izlazak iz krize. Istinabog, u početku je imao nekih rezervi, prigovarao je da te mjere ne vode računa o pravednoj podjeli tereta krize, da najviše pogađaju socijalno ugrožene etc. Ali, poslije je praktički pristupio Vladinom taboru, izjavljujući čak, kao da se u njemu promeškoljio mali Tuđman, da “oporba ne bi smjela ometati realizaciju mjera Vlade Jadranke Kosor”.

Ma vidi, molim te! Hoće li sutra Josipović izaći i s preciznim popisom što opozicija smije, i iz koje je to ustavne ladice izvukao svoje pravo da on o tome presuđuje? Da li ga je ponijelo to što ga HDZ doživljava, kako reče, kao “lidera oporbe”, pa je, eto, odmah zauzeo poziciju koja mu ne pripada ni po Ustavu ni po tome da je opozicija ikada rekla nešto o tome da se ona dodijeli njemu.

Idemo dalje. Vraški je zanimljivo da HDZ i Vlada nisu ni riječju pohvalili Josipovićevu podršku, nego su ga naprotiv nastavili napadati, najprije zato što se odbija pojaviti na Bleiburgu, a onda i zato što se u sporu Jadranke Kosor s Polančecovim odvjetnikom Nobilom stavio na stranu ovog drugog. Kako to? Zar Vladi, koja se kao dijete veseli svakoj pohvali svojih mjera, nije važna podrška šefa države? Ili joj se ona itekako raduje, ali to iskazuje na način koji će Josipoviću najviše odgovarati. A njemu, naravno, najviše odgovara da ga Vlada nastavi ocrnjivati, jer tako nastavlja zubljati poene u javnosti (Josipović je već sada dostigao, možda i prestigao, Mesićevu popularnost) zbog navodno bespoštednog hrvanja sa samovoljnim HDZ-om.

Hm, moram priznati da plan nije nimalo glup. Naime, jasno je da ni deset godina nakon odlaska Tuđmana HDZ još nije naučio kako se dijeli vlast s drugima, naprosto mu to nikakvom špricom ne možeš ubrizgati u krv. Uostalom, tako je to i u samom HDZ-u, gdje u burlesknoj karikaturi demokratske procedure pobjedniku uvijek pripada sve, pobijeđenom ništa. Kada bi isti model bio primijenjen na zemlju u cjelini, što srećom ipak nije slučaj, ona bi poznavala samo dva načina smjenjivanja vlasti. Ili državnim udarom ili monarhijskim ključem nasljeđivanja državnog trona. Trećeg nema. Naravno, kada s tim usporediš uglađenog i pristojnog Josipovića, sve prevagne na njegovu stranu. On mu dođe kao takva demokratska gromada da od njega živoga možeš praviti spomenik demokraciji.

Ali, kakvoj demokraciji? E, na tim vratancima čekam predsjednika. Nikakvoj! Josipović se pojavio na predsjedničkim izborima i premoćno ih dobio s parolom o “pravdi” i “pravednosti”, a da nikada nije objasnio, niti je to itko tražio, o čemu, u čemu i za koga su ta pravda i pravednost. I onda, naravno, možeš o tome mljeti i drobiti što te volja, kao što i drugima ostavljaš odriješeno da to shvate kako ih je volja. Pa je tako i HDZ odmah s pravom zaključio da Vladinom programu ekonomskog oporavka – čija je jedina suština da niže klase još više grcaju u štednji kako bi one više mogle još manje participirati u riziku krize – Josipović nije nikakva smetnja. Naprotiv, baš je zgodno imati na čelu države tako uglađenog i uvaženog gospodina. Tako ove ekonomske mjere dobivaju demokratski legitimitet koji im toliko nedostaje, štoviše one su i fina demokratska proteza na kojoj možeš u ovim svinjarijama otići i dalje nego što si planirao. A u međuvremenu ćemo se, jasno, nastaviti gristi kao žuti mravi. To je dobro za kondiciju vilica, a dobro je i zato da se glupi Vlasi ne dosjete da se ovdje radi o prekrupnim stvarima da bi netko imao volje i vremena baviti se još i njima. I tako se nesmiljeni rat Pantovčaka i Banskih dvora sveudilj nastavlja, obuhvaćajući povremeno i vrlo važne teme, ali opet s dvojbenim i kontraindiciranim učincima.

Veza između Vladinih mjera i Bleiburga

Naravno da je Josipović u pravu kada ispunjava civilizacijski dug prema ahmićkim žrtvama, ili kada odbija doći na Bleiburg dok god ondje dolaze ustašonostalgičari koje okuplja i orkestrira procesuirani ubojica i neprocesuirani otmičar. Toliko je u pravu da u tome treba ustrajati, bez obzira što se time održava na životu tema na kojoj HDZ mobilizira tvrdo jezgro svog biračkog stada. Tko može zamjeriti Churchillu što je grmio protiv nacističke opasnosti kada je u gluhoći britanskog parlamenta nitko drugi nije vidio, samo zato što je Hitlerova propaganda to koristila za daljnje zaluđivanje Nijemaca? Nitko razuman, razumije se. Ali, da je Churchill tome dodao da bez obzira na sve treba nastaviti ekonomsku i trgovinsku suradnju s Njemačkom, sam bi pljunuo na ta svoja upozorenja, a i to je dio ove naše priče.

Što je, ne želiš valjda reći – već čujem prigovore – da je Josipović odobravajući Vladin antikrizni program pristao i na njeno blajburško koketiranje s ustaštvom? Ni da ni ne. Okruživši se u svom ekonomskom savjetu sve samim barakudama krupnog kapitala, Josipović je prvenstveno napravio grubi faul nad ustavnom definicijom Hrvatske kao socijalne države, i na tome se može ostati.

Ali, zbilja stoji i to da je odavno srušena fama kako je kapitalizam politički tako skrupulozna biljčica da može uspijevati samo na krepkoj podlozi demokratskog društva. Koješta, njemu je sasvim dobro, neki ideolozi neoliberalizma čak misle i najbolje, u muževnom okruženju desno-pučističkih i profašističkih režima, pa ne vidim da bi i prva liga hrvatskih tajkuna bila užasnuta da im ustašoidi sutra vode ekonomsku politiku.

Eto, to mi se mota po glavi. Može se u sto dana i sto puta povući za rukav HDZ-ovu vlast radi opravdane obrane antifašističkih i drugih vrijednosti. Ali, dovoljno je da te ona samo jednom povuče za nos pa da sve to padne u vodu i da postanete – najbolji neprijatelji.