Peta Juga? Apage, Satanas!

E, ovo mi je već pomalo sumnjivo: naime, u ovim novinama, sa 7. majem 2010. g. kao nadnevkom izlaska, moja malenkost spekulirala je nešto o “bauku Jugoslavije” i o “bauku titoizma”, dok je, skoro istovremeno, u “Glasu Koncila”, a s nadnevkom od 9. svibnja iste g. kao datumom izlaska, Ivan Miklenić objavio tekst o “Bauku treće Jugoslavije”! Bauk ovamo, bauk onamo, a teško da će itko sa strane obijediti “samostalni srpski tjednik” i “katolički tjednik” za šurovanje. Ako nam se obojici nije nešto ukiselilo (u glavama), je li moguće da je nekakav bauk ipak u optjecaju, kad ga razrožna dvojica vide u svojim optikama?  

Prije će valjati ako na ovu koincidenciju primijenimo pravilo nekadašnjega žestokoga polemičara, a čak i crkvenoga oca Tertulijana (Kvinta Septimija Florenta, 2/3. st.), a koja glasi: “Si duo faciunt idem, non est idem”, u prijevodu “Ako dvojica čine isto, nije isto.” Pa tako, bauk titoizma i bauk Jugoslavije, s kojima sam se našalio, za mene to doista i jesu, naime bauci iliti utvare, dakle, apstraktno, neopipljivo, neostvarivo i nedjelatno (ukratko, priče kojima se straši malu djecu), dok je za “Glas Koncila” (kojemu je izdavač Nadbiskupski stol, s Kaptola), dobro, za Ivana Miklenića kao glavnog urednika (da ne poistovjećujem glavnog urednika s vlasnikom lista), “bauk treće Jugoslavije” upravo realna prijetnja, tako da bi se pred njom trebalo ustobočiti s raspelom u rukama i klicati “apage, Satanas” (tj. “odlazi, Sotono”, “gubi se, đavole”). Zbog ovakvih i sličnih fantazmagorija baš sam se bio i zaigrao, rugajući im se da ih svrbi nepostojeći, tj. fantomski organ. I koga je Ivan Miklenić otkrio kao najzaslužnijeg za projekt “udruživanja u neku treću krnju Jugoslaviju ili nekakvu sada nedefiniranu regionalnu državnu tvorevinu”, nego onoga o kojemu je nešto doznao iz novina, naime dr. Dejana Jovića, politologa  i odnedavno glavnog analitičara predsjednika naše Republike. Iz teksta g. Miklenića očito je, naime, da je o studiosusu Joviću i njegovu radu i pisanju on dobro obaviješten na osnovu isključivo-senzacionalističko-paušalnih (pod)naslova iz tjednika “Globus” (od 23. IV.). Zaključak toga “Globusova” puzzlea (“pazla”), koji je sročen za uveseljavanje javnosti – jer je očito da se i u tome tjedniku nisu udostojili priviriti na temeljnu Jovićevu knjigu – komentator jednog mnogo ozbiljnijeg tjednika (“GK”) preuzima kao zdravo za gotovo: “Taj savjetnik ima pravo na svoje stavove” (piše I. Miklenić, koji također ima pravo na svoje stavove!), “ali onda ne može biti u državnoj strukturi da bi, u biti, radio protiv onih koji ga plaćaju…” Dakle, svatko i bilo tko može i treba misliti svojom glavom, “jer u demokratskoj zemlji mora biti zajamčena sloboda mišljenja” (precizirao I. Miklenić), ali to svoje mišljenje ne smije izražavati na svojem radnom mjestu, premda je upravo zbog posebnosti svoga razmišljanja i angažiran.

Kako ovaj zapletaj crijeva logike ne mogu pratiti dok svi vapimo za visoko stručnim osobama na pravim mjestima, sada proizlazi da neki i na nekim mjestima trebaju prešućivati svoja mišljenja?! – sve moram prekinuti tako da objavim u “Globusu” i “Glasu Koncila” i još nekima koje straši “bauk treće Jugoslavije”, da Dejan Jović (rođ. 1968. u Samoboru, što može doznati onaj koji zaviri u njegovu glavnu knjigu, ali ne i onaj koji se obavještava isključivo na pustarama Interneta), uopće – NIJE NIKAKAV TEORETIČAR “treće Jugoslavije”! Kako bi i mogao biti, kad je u svojoj knjizi “Jugoslavija, država koja je odumrla” (izd. “Prometej”, Zagreb i Samizdat B92, Beograd, 2003.), on POKOPAO VEĆ I ČETVRTU Jugoslaviju?! Da nije tužno, bilo bi smiješno, kako svoja kukavičja jaja Joviću podmeću oni koji se nisu ni potrudili shvatiti o čemu piše ovaj politički filozof.

Po njemu je podjela jugoslavenske povijesti samo na dva razdoblja – ono prije i ono nakon uspostave socijalističkog poretka – previše pojednostavljena klasifikacija, jer se ne respektiraju veze između ideja i njihove realizacije. Znam da nije baš lako probaviti njegovu studiju (od cca. 500. str.), koja se bavi “konstitutivnim konceptima”, ali on je barem formulirao jednu svoju tezu i dosljedno ju je proveo (dok cvrkuću vrapci u kaptolskim vrtovima, a politički teolozi besposleno vrte palčeve). Četvrtu iliti Kardeljevu Jugoslaviju (1974.-1990.) srušio je još S. Milošević, a prethodni su koncepti bili ovi: 1. koncept narodnog jedinstva; 2. koncept sporazumnog jugoslavenstva; 3. koncept bratstva i jedinstva u socijalističkoj Jugoslaviji…

Treba uvažavati činjenice, a ne obazirati se samo na površne znakove/signale. Evo jedne analogije. “Časna, vjerujete li vi u Boga?”, ne jednom sam to upitao poneku časnu sestru, s kojima zajedno na jednom raskrižju čekam da možemo slobodno prijeći ulicu. Pazeći na trenutak kad će se zaustaviti prvi automobili koji bi nam mogli ugroziti živote, opažam kako ama baš svaka časna sestra bulji u semafor na drugoj strani ulice i da je spremna na njegov mig odmah zakoračiti na kolnik. U tom trenutku postavljam navedeno pitanje, na koje zgrožene časne (kao da kažu “apage”) ipak nekako potvrdno kimnu glavom. “Pa, ako vjerujete u Boga”, slijedi moj zaključak, “kako onda možete vjerovati u – semafor?”

Dakle, priviđati se može samo bauk – pete Jugoslavije!