Priča o dva žira, Lennonu i Titu

Te 1980. godine počeo je rat između Iraka i Irana, Robert Mugabe zaseo je na čelo Zimbabvea, u Moskvi su održane letnje Olimpijske igre koje su bojkotovali SAD i još 63 zemlje zbog sovjetske invazije na Afganistan, a košarkaška reprezentacija SFRJ osvojila je zlatnu medalju. Umrli su Jesse Owens i Alfred Hitchcock, Johna Lennona ubio je Mark David Chapman, umro je Josip Broz Tito. Bane Bumbar nije to zabeležio, jer je još 1976. godine ukinuo tu praksu, kada je prestalo snimanje serije “Grlom u jagode”. O tome šta se dešavalo nakon Titove smrti ispisane su tone papira i opet nije sasvim jasno ko nas je odveo u pakao raspada i ratova.

Ovo neće biti pokušaj davanja konačnog odgovora. Ovo će biti pokušaj dopune onoga što je Bane Bumbar zabeležio 1969. godine, a tiče se Lennona i Tita, dvojice likova koje smo mogli strpati u isti koš jedino po smrtovnicama.

Izvesni gospodin Lennon

Te 1969. godine hongkonški grip je napao Jugoslaviju, gledala se serija o Kiki Bibić, umrla je Judy Garland, Aznavour je gostovao u Beogradu, održan je Deveti kongres SKJ, spalio se Jan Palach, čovek se iskrcao na Mesec… Bane se oženio i postao čovek. Ono šta Bane nije znao, a šta je moglo naći mesta u njegovom podsećanju, jeste da je te godine tada sveži bračni par Yoko Ono i John Lennon u sklopu mirovnih akcija, među kojima je jedna od najpoznatijih ona pod nazivom “The War is Over”, na adrese 50 svetskih predsednika poslao kutiju sa dva žira i porukom mira “u nadi da će drug Predsednik u svojoj bašti uzgojiti dva hrasta za svetski mir”. Danas, više od 40 godina posle, žirevi nisu pronađeni, što je dobro jer postoji nada da ih je Tito zaista posadio, a loše je jedino po izložbu “Yoko, Lennon, Tito”, koja je baš na Praznik rada otvorena u Muzeju 25. maj.

Izložbu, koja će trajati 1. avgusta, a otvorena je svakog dana, osim ponedeljka, od 10 do 16 sati, otvorio je Rastko Ćirić, profesor animacije, autor legendarnih knjiga za decu i veliki fan “izvesnog gospodina Lennona, člana u svetu poznatog ansambla The Beatles”. Naime, tim je rečima šef Titovog kabineta pokušao približiti liverpulski bend svom predsedniku po primanju paketića sa žirevima.

Teško da su Lennon i Yoko Ono znali mnogo o Titu. Činjenica da se radilo o pokretaču i lideru pokreta nesvrstanih, čiji članovi nisu želeli da budu deo hladnog rata, a samim tim i saučesnici u surovim vojnim akcijama u Vijetnamu, po autoru izložbe Momi Cvijoviću, kvalifikovalo je Tita među 50 predsednika koji su dobili ta dva žira. Cvijović veruje da je Tito ipak bio upoznat sa likom Johna Lennona.

– Ne verujem da nije znao ko je bio Lennon. Istina, Tito među pločama nije imao Beatlese, već uglavnom klasičnu muziku, starogradske i partizanske pesme – objašnjava Cvijović.

– Da mu je neko objasnio da je to konceptualna umetnost, mislim da ne bi pristao da učestvuje, pošto je bio na stanovištima soc-realizma i takve je projekte nazivao ultramodernističkom apstrakcijom – ističe Ćirić. Dodaje da je projekat Lennona i Yoko Ono ipak imao smisla jer je slao važnu poruku. Odatle nada da su žirevi zaista i zasađeni.

– Ja bih iskreno voleo da taj poklon, u svom izvornom obiliku, nikada ne bude pronađen – iskren je Cvijović, iako bi to bio jedan od najvrednijih eksponata u Muzeju.

– S obzirom na to da ga nema ni 30 godina posle Titove smrti, nadamo se da ga neće ni biti, jer bi to značilo da je želja darodavaca Johna Lennona i Yoko Ono ispunjena i da ti hrastovi rastu tu, u našoj najneposrednijoj blizini.

– Ova izložba i uopšte veza Tita i Lennona zanimljiva je i po tome što su obojica bili nerealni u sagledavanju sveta oko sebe. Lennon je govorio da su Beatlesi veći od Isusa, a sam Tito nije verovao da će jednog dana umreti. Uvek je govorio “ako jednog dana umrem” – podseća Cvijović Ćirića dok ovaj premeće žice po gitari, uživajući u akustici Muzeja i pevušeći “Give Peace a Chance”, “Eleanor Rigby” i “Working Class Hero”, pesmu kojom je otvorio izložbu.

Koliko god nam danas izgledalo logičnim da je Tito podržao jednu takvu akciju, treba se prisetiti da se tada na muziku i uopšte stil života koji je nametala muzika sa zapada nije gledalo blagonaklono. Međutim, koliko god higijeničari mentalnog zdravlja pokušali da spreče prodiranje muzike, taj period bio je toliko kreativan da je to naprosto bilo nemoguće, posebno u Jugoslaviji kakvu je Tito skrojio, otvorenoj, na braniku kapitalizma, kako kaže Ćirić.

To je nama naša borba dala

– U to vreme scena je bila neverovatno živa. Iako se već nazirao raspad Beatlesa, oni su bili na vrhuncu karijere, spremao se najbolji album, “The White Album”, a Lennon je sa Yoko Ono ušao u konceptualne vode. Bilo je nemoguće sprečiti interesovanje za njih – kaže Ćirić.

Sudbina je htela da se svega sedam meseci posle smrti Tita svet oprosti i od Lennona. Iz današnje perspektive, 30 godina posle njihove smrti, svet nije nimalo bezbedniji. Vijetnam su zamenili Kuvajt, Irak, Afganistan, moguće i Iran, a zajednica čija je personifikacija bio Tito i dalje egzistira pod konstantnom pretnjom izbijanja krvavog vulkana, koji se pre 15 godina primirio, ali ne i umirio.

Budimo malo nerealni, makar onoliko koliko su to bili Yoko Ono, Lennon i Tito, i poželimo da je Tito zaista posadio žireve. Danas bi ta dva drvca imala oko 40 godina, a njihovi čarobni plodovi mogli bi da zadovolje bogove na Balkanu i smire vulkan koji tinja. Uzmimo da je pronađena i depeša u kojoj je otkriveno mesto gde su žirevi zasađeni. Kakve smo sreće, na tom mestu bi se danas sjajila reklama velelepnog šoping centra jer – to je nama naša borba dala.