S Hugom Chavezom na prvoj liniji

Na trećem “Subversive Film Festivalu” u Zagrebu, govorio je i Michael Lebowitz, profesor ekonomije Sveučilišta Simon Fraser u kanadskom Vancouveru. Lebowitz je predan izgradnji socijalizma za 21. stoljeće, a njegov nastup je izvrstan primjer potrebe za obranom jugoslavenskog naslijeđa od post-Jugoslavena.

Kako ste, kao kanadski profesor, dospjeli u Venezuelu?

– Predavao sam marksističku ekonomiju, proučavajući socijalističku ekonomiju, kako je izvođena na raznim mjestima, a moji interesi i inače se kreću oko ljudskih potencijala i globalizacije. I tako sam se, studirajući socijalističku ekonomiju bavio i Kubom. Razvivši svoj odnos s Martom Harnecker, koja tamo živi, i sa kojom sam sad već dugo zajedno, u jednom trenutku odlučili smo da zajednički napišemo knjigu. Inače, ona je marksistički vrlo obrazovana. Autorica je slavne knjige Osnove historijskog materijalizma (The Basic of Historical Materialism), vrlo poznate u Južnoj Americi, prodane kao udžbenik marksizma u više od milijun i pol primjeraka.

Ona je Čileanka, pobjegla na Kubu od državnog udara izvedenog 1973. protiv vlade Salvadora Allendea. U jednom trenutku venecuelanski predsjednik Hugo Chavez pročitao je njenu knjigu Učiniti nemoguće mogućim: ljevica na pragu 21. stoljeća i bio impresioniran njome. Zamolio ju je da ostane kao savjetnica. Tako smo 2004. oboje postali savjetnici Chaveza, Marta u predsjedničkoj palači, ja u Ministarstvu društvene ekonomije. Došli smo na ideju osnovati međunarodni think-tank, pošto je po ministarstvima već bilo raspršeno puno stranih savjetnika, koje je samo trebalo okupiti i omogućiti im da izađu iz upravljačkih, ministarskih geta. Marta je posjedovala čileansko iskustvo, jer i Allende je imao mnogo ljudi, pa i ekonomskih savjetnika, koji su došli iz cijelog svijeta. Pisala je Chavezu, iznijela prijedlog, i njemu se ideja svidjela.

Zbogom sebičnoj proizvodnji

Kako to sada izgleda?

Susrećem se sa problemima koje drugdje ne bih mogao sresti. Npr. u Ministarstvo društvene ekonomije došli su mi ljudi iz Ministarstva rada, sa željom da organiziraju opskrbu škola i bolnica mliječnim proizvodima. Razmišljali smo kako zaobići tržišne transakcije na putu od neposrednih proizvođača u proizvodnji i preradi, organiziranih od strane države, do korisnika njihovih usluga. Savjetujem osnivanje kompanije vertikalno integrirane, rasprostranjene od proizvođačkih sela do opskrbe škola i bolnica u gradovima. Na pitanje što će povezivati sve te ljude, raspršene širom zemlje, odgovor je osjećaj ponosa što pripadaju jednom projektu koji služi dobru škola i bolnica. Zato moraju imati osjećaj cjeline, cijeloga lanca, a ne samo svoga sektora. Treba razbiti podjelu na samo proizvodnju i samo distribuciju. Ljudi koji rade na farmama trebaju vidjeti i distributivni sektor, pakiranje i sl., te se i u njemu angažirati. A svi trebaju upoznati i krajnje korisnike, koji im više neće biti apstraktni potrošači. Stvara se spoznaja da je odgovornost na meni, kako bi ljudi u školama i bolnicama dobili što im treba. Divno je biti dio razvoja takvoga iskustva.

Napasti podjelu rada veliki je izazov. Recite nam nešto o procesu radikaliziranja u zadnjih nekoliko godina, od Bolivarskog ustava naovamo. Što to Chavez naziva “elementarnim trokutom socijalizma”?

– Još do prije samo nekoliko godina Chavez nije govorio o socijalizmu. Mislio je da je moguć treći put; kapitalizam s državom blagostanja, obrazovanjem i zdravstvenom zaštitom za sve. No, ubrzo je shvatio da kapitalizam ne zanima “dobar kapitalizam”, pa je počeo govoriti o njemu kao o perverznom sistemu. Od 2003. Chavez počinje govoriti i o društvenoj ekonomiji. To je ekonomija koja brine o čovjeku, o radniku i njegovoj obitelji. Tako da 2005. izlazi s idejom da trebamo ponovo osmisliti socijalizam. Od liberalne države blagostanja, preko socijalne ekonomije do socijalizma – mijenjaju se naglasci i terminologija, no na istom putu radikaliziranja.

Treba nam dakle organski sistem socijalističke proizvodnje, distribucije i potrošnje. Otuda Chavezu ideja o “socijalističkom trokutu”. Njega čine društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, znači i distribucija, zatim radničko organiziranje proizvodnog procesa. Organiziranje procesa proizvodnje u kome radnik razvija svoje kapacitete, donosi odluke i sl. Vidimo tu i dijelove jugoslavenskog samoupravnog iskustva. No, problem jugoslavenskog modela bio je u postavljanju svrha društvenom vlasništvu i društvenom organiziranju proizvodnje. Na kraju je svrha cijelog samoupravnog sistema bila podređena maksimaliziranju profita pojedinih poduzeća i radnika u njima. Taj dio Chavez odbacuje, jer zna da moramo razviti svoje potrebe i svrhe.

To je put u “protagonističko društvo“.   

– Taj dio stavljen je i u Ustav. Moramo se usredotočiti na društvene potrebe i svrhe. To je Arhimedova točka: umjesto sebičnih svrha proizvodnje, zadovoljavanje društvenih potreba! Godine 2004., na skupu posvećenom solidarnosti, govorilo se o radničkom samoupravljanju. Većina sudionika bila je iz sindikalnog i industrijskog miljea. Moj nastup nazvao sam “Pouke jugoslavenskog samoupravljanja”. Ukratko sam izložio njegov historijat i način funkcioniranja.

Egoizam YU samoupravljanja

Govorili ste o uvođenju radničkih i drugih društvenih savjeta?

– Ne. Govorio sam o pozitivnim i negativnim elementima toga iskustva. Negativni su što je u konačnici prevladao egoistički interes. Radnici nikada nisu niti bili osposobljeni za vođenje poduzeća u svome, društvenom, interesu. Uvijek se slušala riječ menadžera i eksperata.

Inače dobivamo samoupravno organiziranje za neoliberalne svrhe?

– Baš to se vama desilo. Uništenje solidarnosti u društvu. Ako menadžment propisuje profitne srhe svakom poduzeću ili grani posebno, nema više govora o društvenom vlasništvu. To je puko grupno vlasništvo. Naročito ako iz toga vlasništva proizlaze sasvim različiti položaji na tržištu.

Pozivate se na kritike Branka Horvata.

On je dobro obrazložio te procese na pitanju rente. On to zove tehnološkom rentom, no ne radi se samo o tehnologiji. Renta, ekonomska renta kao odnos moguća je samo kada neke grupe imaju monopolni pristup zemlji, vodi ili nekom drugom dobru, koje svi trebaju. To je nezarađeni prihod.

Mislim da sam ocrtao problem “socijalističkog trokuta“. To je problem solidarnosti, koji se ne rješava lakonskim odgovorom da će se ona postići prepuštanjem radnicima da sami organiziraju maksimaliziranje profita u svojoj radnoj organizaciji. Sve što nije razvoj nejednakosti, egoističnog interesa i sl. to je utopizam, koji brani slobodni razvoj proizvodnih snaga i sl.? Chaveza bi u Jugoslaviji prozvali ultra-ljevičarskim utopistom.

Sada kad znamo da Venezuelanci, uz vašu pomoć, uče na jugoslavenskim greškama, vidite li ikakvu nadu da post-Jugoslaveni nešto nauče od današnje Venezuele?

Ono što bi trebalo biti zajedničko zemljama koje bi da grade socijalizam za 21. st. jest usredotočenje na dva pitanja. Prvo, naglasak na ljudski razvoj. I drugo, razvijanje i unapređenje demokracije. No, ne takve u kojoj ćemo samo na izborima izabrati svoje vođe, već direktne demokracije. To je smisao povratka Marxu. Svaki slučaj je drugačiji. Govoriti na isti način o “socijalističkom trokutu“ u Boliviji ili Ekvadoru, kao i u Venezueli, besmisleno je. Možda je Venezuela trenutno prethodnik ovih procesa, pošto Chavez i ljudi oko njega uistinu razmišljaju o njima. Ljudski razvoj, poštivanje prirode, protagonističko društvo – to su teme posvuda. U Ekvadoru, kao i Koreji – uključivanje građana u procese odlučivanja posvuda je kritična točka. Kada u Kanadi pričam o svojim venezuelanskim iskustvima, ljudi pitaju: “Bi li to bilo moguće, izvedivo, da tamo nema nafte?“. Odgovaram im da im ne treba nafta kako bi se borili za demokratiziranje donošenja odluka u svojoj mjesnoj zajednici, u svome susjedstvu. Ne treba nam nafta da bismo tražili radničko odlučivanje na svojim radnim mjestima. U jednoj ekstremno osiromašenoj zemlji, ruiniranih javnih servisa, kakva je još uvijek Venezuela, nafta je za državu važan izvor prihoda. No, ona ne definira model društvenog uređenja. Ono što definira taj model je demokracija na radnim mjestima, u komunama, protagonizam, naglasak na ljudski razvoj. Ako sve to razvijamo imati ćemo društveno vlasništvo, put iz današnjeg oblika kapitalizma.

Govorili ste o tri principa socijalizma 20. stoljeća koja treba odbaciti.

Kada Marx govori o socijalizmu kao organskom sistemu, govori kako on započinje prepun nedostataka – madeža starog društva. Novi odnosi trebaju postepeno nadići stare, njihovim podjarmljivanjem. O tome se radi u Kritici Gotskog programa. Novo društvo zaraženo je intelektualno, socijalno i ekonomski starim sistemom. A to je drugačije od socijalizma kakav će se jednom razviti na vlastitim osnovama, kao organski sistem. Lenjin, koji je o tome pisao, bio je briljantan strateg i teoretičar konjunkture. Kada je to pisao, u Državi i revoluciji 1917., odgovarao je na prigovore ljudi kako je socijalizam sada nemoguć. Mi nismo utopisti, jer postoje dva stupnja, odgovarao je: niži, socijalizam i viši, komunizam. Zato na nižem stupnju trebamo državu, koju na višem nećemo trebati. Prijelaz sa nižeg na viši oblik postići će se razvojem proizvodnih snaga. Zato se sada trebamo držati principa “svakome prema njegovu doprinosu“. Ono što je Marx u Kritici Gotskog programa označio baš kao nedostatak novoga društva u nastajanju, Lenjin je uzdigao do “socijalističkog“ principa. To opširno kritiziram u svojoj knjizi Socijalistička alternativa (The Socialist Alternative), no ovdje sam sažeo u tri postavke koje trebamo odbaciti: prvo, da postoje odvojeni stupnjevi, a ne organski sistem koji se razvija odbacujući iz vlastite logike zastarjele oblike.

Drugo, da mora postojati enorman razvoj proizvodnih snaga, da bismo prešli sa nižeg na viši stupanj. Po tome ekonomicističkom gledanju socijalizam i komunizam samo su stupnjevi ekonomskog razvoja, za koje su odlučujuće proizvodne snage. Pogledamo li u Marxov Kapital, on nigdje ne govori o proizvodnim snagama kao o neutralnim silama. Već kao o snagama koje uvodi kapital i koje destruiraju ljudska bića. Svatko tko se smatra socijalistom morao bi stalno imati na pameti razlikovanje. Snage koje uvodi kapital su najčešće destruktivne. No, to nisu jedine snage. Proizvodne snage koje uvodi zajednica proizvođača mogu razviti bogata ljudska bića. Ako nas ne treba brinuti priroda proizvodnje, kuda ćemo otići? Je li tejlorizam kapitalističke tvornice i socijalističko postignuće? Ili je to negacija ljudskosti, naročito socijalističke? I treće, moramo li se fokusirati na distribuciju ili na proizvodnju, doprinose pojedinaca i grupa? Trebamo odbaciti defekte i neravnopravnosti, da bi se usredotočili na ljudski razvoj. Gledati na radnika samo kao na radnika, a ne kao na (potencijalno) cjelovitu osobu, jednostrano je gledanje. Postoje stvari koje doprinose zajedničkom zadovoljavanju potreba, kao što su škole, u kojima treba da sudjeluje svaki član društva.

Po analogiji sa Žižekova tri scenarija različitih verzija Antigone, dali ste tri scenarija za novi socijalizam.

Kao u filmu sa tri alternativna završetka, predlažem: prvi kraj, svi su prihvatili Lenjinovu podjelu na dva stupnja, socijalizam i komunizam. Taj smo završetak vidjeli. No, što bi bilo da neke zemlje nisu poslušale Lenjinov naputak? Pa da su već u 20 st. izgrađivale socijalizam 21. stoljeća? Zamisliv je naravno i treći kraj: u njemu kažemo da su iskustva socijalizma 20 stoljeća tako loša da odustajemo od svake alternative postojećem. Prepuštamo se kapitalističkom barbarizmu bez kraja.

 Bio sam fasciniran Gajom Petrovićem

– Mislim da je interpretacija i razumijevanje Marxa koje je razvio Gajo Petrović, a po kojemu je čovjek shvaćen kao stvaralačko biće prakse, u stalnoj mijeni, izazvanoj vlastitom aktivnošću, vrlo bliska mojoj poziciji. Zato sam, kada sam došao u Zagreb, potražio čovjeka. Proveo sam dan s njime u njegovu stanu, koji je izgledao poput knjižnice – samo knjige posvuda. Bilo je fascinantno razgovarati, jer to je bilo drugačije lice Jugoslavije, od onoga koje sam upoznao u Cavtatu, gdje sam dolazio na skupove pod zajedničkim nazivom “Socijalizam u svijetu”. Tamo nisu pozivali Petrovića, ali jesu Predraga Vranickog, koji je bio svojevrsni medijator između grupe Praxis i grupe “Socijalizam u svijetu”. Ovdašnje iskustvo dio je mojih formativnih godina. Od filozofa do društvenog uređenja. Kada sam dolazio znao sam da ću ovdje vidjeti nešto što ne bih mogao u sovjetskom modelu socijalizma. Da je socijalizam nezamisliv bez socijalističkog samoupravljanja. Proučavao sam rad radničkih savjeta, nosio kući knjige. Kada danas mislim o nejednakosti i raspadu solidarnosti, koji su se ovdje dogodili, sjetim se jedne anegdote iz Cavtata. Bila je prva polovica 80-ih i pitao sam neke komunističke funkcionare kako se nose sa krizom, nezaposlenošću i sličnim problemima. Jedan odgovorio da u Sloveniji nemaju problem nezaposlenosti, već samo problem inflacije. Šokiralo me što slovenskim i hrvatskim funkcionarima ono “mi” nije bila Jugoslavija. Samo još nekim srpskim i bosanskim. Ako u državi imate konkurentske imaginarne zajednice, katastrofa je na pomolu.