Teta Draga, najstarija poštarica u Hrvatskoj

U Gračacu živi najstarija poštarica u Hrvatskoj. Draginja Trbojević rođena je 24. jula 1906. godine u Gornjoj Ploči u općini Gračac, kao peto dijete u svešteničkoj porodici Borić, od oca pravoslavnog sveštenika Milenka i majke Milke. Premda je dio mladosti bila boležljiva, uspjela je završiti osnovnu školu i domaćinsku školu u Zagrebu, gdje je 1923. položila i tečaj za poštaricu. Iste godine zaposlila se u Gornjoj Ploči u mjesnoj pošti, koja je bila smještena u rodnoj joj kući. Godinu ranije u selo je kao mladi učitelj došao i njen budući suprug Vladimir Trbojević, za kojeg se udala 1934. godine.

U sretnom braku Draginja je rodila troje djece, Milenka (1935.), Sofiju (1936.) i Angelinu (1940.). U Gornjoj Ploči porodica Trbojević bila je do 1942, kada su se zbog ustaškog terora morali preseliti u Beograd. U Gračac su se vratili 1946, jer je u njemu bilo puno djece kojoj je trebao učitelj.

Posao poštarice, koji je radila s velikim zadovoljstvom gotovo 20 godina, nakon rata Draginja nije nastavila, nego se posvetila brizi o djeci, sve do njihovog odlaska na školovanje u Zagreb i Beograd. Suprug joj je umro 1966. godine, otkada sama živi u Gračacu, sve do “Oluje”. Tada je otišla djeci u Srbiju, gdje je živjela sa kćerima u Novom Sadu.

– Dvaput sam ostala samo u haljini, 1942. i 1995. godine. No, tko nam je kriv kada smo u takvoj regiji – kaže Draginja.

– Nisam se željela ponovno udati. Bila sam sretna sama, jer najvažnija mi je bila sreća moje djece. Jedino mi je sada dosadno – dodaje baka Draginja. Bila je prava domaćica, vezla je ručni rad, a kao odlična kuharica svakodnevno je pripremala ukusne ručkove i pekla kolače, na koje su joj dolazila djeca iz susjedstva. Zbog druželjubivosti u mjestu su je zvali “teta Draga”.

Ova vedra žena, usprkos godinama i slabom zdravlju, ni sada ne posustaje u životu. Iako slabo vidi i čuje, a posljednje je tri godine nepokretna, lice joj uvijek krasi osmijeh. Rado priča mobitelom i sluša najnovije vijesti, koje joj prenosi sin Milenko, a voli slušati i muziku sa CD-a, pjesme Dragana Stojnića i Miše Kovača.

– Sve što radite, radite s puno optimizma i s osmijehom na licu – savjetuje.

Ima šestero unučadi i petero praunučadi, koji se rado okupljaju na zajedničkim slavljima za značajne datume poput njenog rođendana.

– Uvijek sam se dobro slagala sa svojom porodicom. Samo neka su mi oni živi i zdravi – kaže. Sin Milenko preuzeo je brigu o njoj kada se 2003. vratio iz Srbije. Kuća Trbojevića u Gračacu bila je devastirana, a ono najnužnije uredili su putem obnove. Sada u njoj imaju solarno i plinsko grijanje, a preostaje im da uvedu struju.

U životu Draginja nikada nije pušila ni pila, a dugovječnost zahvaljuje i genima. Da je tome tako vidljivo je i po drugim članovima njene porodice. U Zagrebu joj živi brat Miloš Borić koji ima 98 godina, dok joj je sestra Sofija umrla u 103. godini u Londonu, majka Milka u 93. godini, a brat Dušan, akademik, u 92. godini. Posebnog recepta za doživljavanje duboke starosti nema, no iz njenog primjera može se vidjeti koliko je svakom potreban odmor, ali i uživanje u onome što voli.

– Majka Draginja mnogo voli da jede slatkiše poput torti, šnenokla ili pite od jabuka. Jako je skromna, bez velikih prohtjeva, ali bitno da je uvijek nečeg slatkog. Uvijek joj je, i kao mladoj, trebao kratki popodnevni odmor, nakon ručka i pranja posuđa. Tada bi se prebacila na stolici, kako je nazivala taj odmor od 15-ak minuta, nakon čega je opet bila svježa i odmorna – opisuje njen bioritam sin Milenko. Voljela se i lijepo i moderno odjenuti, te je često fijakerom odlazila na plesove u Gospić. I sada se Draginja brine da je na njoj sve uredno i čisto.

Budi se rano, oko šest sati. Iako odličnog mentalnog zdravlja, tokom dana mnogo se odmara, zbog lijekova za hipertenziju i starački dijabetes. Za lijepog vremena sin je izveze van u kolicima, kako bi upila sunca. Popodnevni joj odmor traje od 14 do 16 sati, nakon čega za užinu jede kompot. Na počinak ide u 21 sat, nakon obavezne bijele kave.

Zbog svega toga Draginja Trbojević uvijek može zbuniti policajce na graničnom prijelazu – u dokumentima jednostavno ne postoji rubrika za godine s tri polja.