Titu ne pakovati

U brojnim kritikama televizijskog “Tita” Antuna Vrdoljaka svi su se bacili na izvlačenje i redikuliziranje pojedinačnih faktografskih grešaka kojima ova, sada već do dosade razvučena serija, zbilja obiluje. Ali, kao što Vrdoljak ne uspijeva raskrinkati Tita, kako je u samozaljubljenom trijumfalizmu najavljivao dok je radio seriju, ne uspijevaju ni njega raskrinkati ovakve kritike. Jer, ako se ograničiš na to da taj televizijski film seciraš samo u detaljima, ma koliko u tome bio uvjerljiv ipak u krajnjoj liniji priznaješ kredibilitet cjelini i pravo svakoj kvazidokumentarističkoj šuši da se njome bavi. Zato tu vrstu televizijske feljtonistike treba podvrći sasvim drukčijoj vrsti kritike.

Ako je Vrdoljak zapeo raditi ne bilo kakav film o Titu (recimo Tito na filmu, Tito o filmu ili što god već), nego baš njegovu detaljnu biografiju, počevši od prve ukradene ptice iz dječačkih dana do prvih i svih ostalih leševa po kojima je gazio na svom dugom životnom putu, onda pod istu tu biografsku magnetsku rezonancu treba staviti i autora. Pa onda dobiješ otprilike ovakav kut gledanja.

Film o Titu, kojeg predstavlja kao komunističkog barda kojemu su na sprovod došli državnici iz 127 zemalja, koji su iz političkih razloga preskočili činjenicu da je riječ o komunističkom denuncijantu, vlastoljubivom tiraninu i masovnom ubojici, napravio je daroviti hrvatski redatelj Antun Vrdoljak koji je, međutim, najbolje filmove napravio pod jugoslavenskom vlašću tog samodršca, poslije čega je sve što je snimio bilo obično smeće. Za bolje nije imao ni vremena, budući da je čovjek istodobno obavljao niz odgovornih dužnosti – televizijskog ratnog huškača, novinarskog etničkog čistača, sportskog rasističkog radnika etc. I uza sve to stigao je biti još i podrepaš jednom drugom tiraninu kao što je, da se ne lažemo, bio i prvom.

Lumeni Vrdoljak i Simić

Znam, ruka mi je malo poletjela tastaturom pa sam Vrdoljaku posvetio više prostora nego što po ovim biografskim natuknicama zaslužuje, ali on je ovdje ovlašteni delegat šireg soja Titovih instant-kritičara, koji su se namnožili kao vrganji poslije kiše. Na prvom mjestu tu je Pero Simić, koji nam u okviru nikada življe kulturne razmjene dolazi iz Beograda, a da bi dosegao navodno neotkrivene dubine Titove biografije morao je najprije ponešto popraviti u plićaku vlastite. Simić je bio glavni urednik ratno-huškačkih “Večernjih novosti” u posljednje dvije godine Miloševićevog mandata, što naravno ne može zanijekati, kao ni to da je pod Titom bio predsjednik socijalističke omladine Srbije. Upravo vodi srčane javne polemike u kojima ljutito tvrdi da je s obje te dužnosti bio bešćutno “smijenjen” od strane Miloševićevog odnosno Titovog režima, i time smatra priču završenom. Još se, međutim, čeka kada će i hoće li uopće ovom beogradskom publicistu dospjeti iz dna leđa u glavu da ako su ga ta dva režima smijenila, mora biti da su ga prethodno i postavila. Ni Simić ne bi, svega mi, privirio u ovaj tekst da nije toliko očito kako on i Vrdoljak istupaju, pojedinačno a kada treba i zajedničkim snagama, kao protetičari postjugoslavenskih vlasti, koje po svemu izgledaju bankrotirano, ali evo, još mogu izdvojiti neku paru da pokažu kako čvrsto stoje na nogama.

Nakana je zapravo pokazati da je danas bolje nego jučer pod Titom, a pogotovo će biti bolje sutra, koliko god izgledalo da ovoj “tranziciji” nema kraja i koliko god ona sto puta više sličila kronici daljnjeg nezaustavljivog propadanja, nego nekog, makar i djelomičnog oporavka. Naravno, ima tu i čisto komercijalnih, za parama trčećih motiva dvojice nekvalificiranih, ali visokoproduktivnih povjesničara, ali kada znaš da se danas ni manje ozbiljne pare ne mogu zaraditi bez izravnog ili prešutnog pristanka vlasti, opet se vraćamo na polazište iz prethodne rečenice. Vrdoljak i Simić otvorili su ovlašteni veleobrt za prodaju magle, koji im dobro ide, iako će njihovi gazde, ako jednom ozbiljno sjednu i podvuku crtu, lako vidjeti da time više gube nego dobivaju.

Evo, pogledajmo, stvari dolaze iz iste matrice kao i biografije Vrdoljaka i Simića. U njihovoj serijalizaciji Titovih smrtnih grijeha izdvajaju se dva glavna krimena – despotski tip vlasti, izveden iz ortodoksne komunističke dogme, usto ozidan, osiguran sistematskim terorom i masovnim zločinima. Kada čovjek ne bi znao tko tu koga, mogao bi pomisliti da su Vrdoljaku i Simiću ispale sve daske iz glave, jer su i današnja srbijanska i hrvatska država nastale u vjeri da nešto ratnih zločina tu ne može odmoći. A i formalno pluralni, višestranački politički sistem koji su uvele 1990. imao je, pa dijelom i sada ima, sasvim dovoljno elemenata autokratsko-oligarhijskog tipa vlasti, izniklih iz nevješto i aljkavo prekrečenog dijamata.

I sada slijedi glavna nevolja. Koliko god se postjugoslavenske države trsile i junačile da su stvorene kao antiteza SFRJ, one su zapravo naslijedile njezine najgore osobine, pa sudovanje pred Haagom i gombanje s drugim međunarodnim tijelima postaju samo drugi način na koji je takva Jugoslavija nastavila postojati. Istodobno, ono što je u Jugoslaviji bilo dobro, najbolje, nepovratno je uništeno, jer su njezine države sljednice čvrsto odlučile da to ne žele u svojoj doti čak i nešto prije no što su formalno stvorene. To se prije svega odnosi na antifašizam, koji je Tita i formatirao u državnika svjetskog ranga, a grozničavo kopanje po prošlosti u posttitovskim zemljama da mu se nađe dostojan zamjenik završilo je u karikaturi (Tuđman je čak uveo kolektivnog povijesnog vođu – Starčević, Radić, Tito – da bi to izbjegao).

Drugo se odnosi na međunacionalnu toleranciju, koja istina nikada nije razvijena do kraja, kao uostalom ni federalizam ni decentralizacija, koji su više bili paravan za partijski monopol i neprovedenu demokratizaciju. Pa ipak, ta tolerancija bila je nebeski iznad onoga što imamo posljednja dva desetljeća, kada možeš ispsovati, pretući pa i ubiti iz nacionalnih pobuda, a da zbog toga ne završiš u zatvoru nego u registru zaslužnih ili barem toleriranih. Treće, to je samoupravljanje, koje je ostalo još dalje od obećanog cilja, ali je stvorilo kulturu solidarnosti i socijalne osjetljivosti, koja danas postoji još samo u obliku fosilnih ostataka. Četvrto, to je nezavisna pozicija u međunarodnom okruženju, koju također ne treba precjenjivati, jer je Tito svoju neblokovsku politiku više gradio na zatečenom stanju nego na vlastitim idejama.

Današnje beskičmene države

Ali, u to je ugradio i jedno riskantno, gotovo avanturističko “ne” Staljinu, što je sa stanovišta današnjih beskičmenih država na ovom prostoru upravo neshvatljiva, luda hrabrost. One su redom bezmudi i mutavi parije današnjeg svjetskog poretka, koji se sistematski deindustrijaliziraju kako bi postali uvozno što ovisniji prema teškokategornicima, pa i srednjekategornicima globalnog kapitalizma. Ipak, sve one to poslušno, čak i radosno podnose, ali zato galame na socijalističku ekonomiju do kraja osamdesetih kao navodni muzejski deponij arhaične i neproduktivne proizvodnje (samo dva-tri glasa čut ćeš da se tome suprotstavljaju, najuvjerljivije Ljubo Jurčić, koji tvrdi da je ta privreda bila superiorna današnjoj, a na primjeru Podravke dokazuje da je bila i tržišnija, iako to može biti dvojben kompliment).

Eto, to je ono što vidiš kada se nađeš na iskopinama titoizma. Odmah primijetiš da tu ništa nije dovršeno, ponešto ni započeto kako valja, ali to ipak sliči na temelje nečega, a ne na ruševine. U ruševinama su današnje ex-yu države, zamišljene kao neosvojive etničke utvrde, da bi se brzo pokazalo kako su im zidovi od mokrog pijeska i da se rasipaju već na prvim vjetrovima globalizacije. Zato kada se usporedi ono do devedesete i ovo nakon devedesete, razlika je više nego očigledna. Ono je bilo daleko od savršenstva, ali se radilo o funkcionirajućoj državi, koja je zaostajala u odnosu na svoje nasljednice samo po političkim slobodama, a u svemu ih je drugom premoćno nadvisivala.

Uostalom, ako je došlo dotle da na tridesetu godišnjicu smrti Titu pakuju takvi lumeni kao Vrdoljak i Simić, zar to ne govori sve što o ovome treba znati?!