Umetnost provincijskog voajerizma

Dramski pisac Dušan Spasojević (28), privukao je pažnju javnosti već prvim komadom “Odumiranje”, koji s velikim uspjehom igra u Ateljeu 212, nagrađivan je na festivalu malih scena u Rijeci i na festivalu nove drame u Visbadenu. Nakon drugog komada “Zverinjak” koji izvodi Srpsko narodno pozorište iz Novog sada, najnoviji Spasojevićev komad “Metak za sve”, nedavno je premjerno izveden u HKD teatru u Rijeci.

Kako ste se odlučili baviti teatrom?

– Dok sam učio valjevsku gimnaziju, bio sam jako loš đak, ali sam puno čitao i gledao sam jako puno filmova. Pobedila je ljubav prema filmu i ja sam odlučio da u Beogradu upišem filmsku akademiju i postanem reditelj. Konačno je došao taj čuveni dan prijemnog ispita na kojem sam se zadržao vrlo kratko, jer sam pao na testu iz opšte kulture. Kada danas pomislim na kakva sve pitanja tada nisam znao da odgovorim, to izgleda jako strašno.

Dečko, jesi normalan?

Što je bilo dalje?

– Bio sam potpuno dotučen i razočaran, ali sam se hitno pripremio za prijemni ispit na dramaturgiji Akademije Braće Karić. Kako da pristupim ispitu koji je za tri dana, kada nisam napisao nikakav dramski tekst koji je potreban za prijemni? Kaže mi jedan poznanik da on ima jedan svoj dramski tekst koji nigde nije objavljen, da ga potpišem i predam kao moj. Kada sam došao pred komisiju, nisam mogao da lažem, nego sam priznao da sam podvalio tuđi tekst. Tada me je predsednik komisije Siniša Kovačević izveo na hodnik i rekao: “Dečko iz Valjeva, da li si ti normalan? Evo ti papir i olovka, imaš 45 minuta vremena i napiši jedan dramski dijalog”. Taj dijalog se komisiji dopao, a onda me je Siniša Kovačević ponovno izveo na hodnik i rekao: “Provukao si se kroz iglene uši ali znaj, sediću ti za vratom iduće četiri godine”.

Postoji stereotip o našim kazališnim akademijama, koje pružaju osnovna znanja ali ne potiču kreativnost…

– Ne mogu govoriti o drugim akademijama ali iz svog iskustva znam da nas je profesor Siniša Kovačević prilično “odeljao”. Zaista je insistirao na tome da kao budući dramaturzi ili pisci dramskih tekstova, usvojimo kako se u komadu pravi radnja, kako se kreiraju likovi, karakteri i atmosfera. Također znam da nas je on terao da gledamo različito pozorište, drugačije estetike, pristupe pravljenju komada i predstava. On slovi kao konzervativni dramski pisac, ali nas je podsticao da idemo na BITEF i na FEST da gledamo avangardne predstave koje se uopšte nisu uklapale u njegove estetske kriterije. On nas nije suzio u orijentaciji nego baš suprotno. Generalno, na toj akademiji se debelo radilo.

 “Seljačka” tema

Vaša prva drama “Odumiranje” bavi se temom propasti sela.

– Tu dramu sam napisao na drugoj godinu Akademije, a inspiraciju sam našao u selima na planini iznad Valjeva, gde sam proveo letnji raspust. Bilo je ljudi koji su mi prigovarali “zašto si odabrao tu seljačku temu” jer kao, u modi su urbane priče. Mislim da ne postoji loša i kriva tema za dramu.

Vaši komadi polaze od zgusnutih, tvrdih i šturih rečenica hemingvejevskog tipa. Iz kojeg vašeg osobnog senzibiliteta nastaju takve rečenice?

– Hvala na komplimentu, ali ja ne znam kako radim. Kada počinjem da pišem polazim od nečeg iracionalnog, nesvesnog i onda to uterujem u neku formu. Komad “Odumiranje” počeo sam da pišem od jedne jedine rečenice koja se jako utisnula u mene i koja je otprilike glasila: “Ne pijem da bih zaboravio, nego pijem da bih se sećao…” Nema šanse da razmrsim zašto mi je ta rečenica bila važna, ali sam od te rečenice napisao konkretnu priču koja ima radnju, mesto, vreme i pet punokrvnih likova. Tematski je to priča o odumiranju sela. Malo šire to je priča o odumiranju ljubavi i o odumiranju sveta.

Živite u Valjevu, koji dijeli sudbinu ex-jugoslavenske zapuštene provincije. Kako izdržavate?

– Taj ambijent je za život težak, ali je plodan za svaku vrstu stvaralaštva. Provincija, koliko god u sebi nosi tu neku negativnu energiju, zadržala je autentičan odnos među ljudima, junacima neke moguće drame. U Zagrebu ili Beogradu ćete u toj gužvi teško zapaziti čoveka sa karakterističnim osobinama, a u Valjevu će onaj koji je upropastio život ili se raspada od droge morati pet puta dnevno proći pokraj kafića u kojem sedim svaki dan. Puno lakše je u provinciji pronaći taj mikro plan koji bi onda u nekoj drami mogao postati univerzalni. Ljudi se sreću, o nepoznatim ljudima svašta saznajete: ta voajeristička pozicija, koja je za pisca dragocena, u Valjevu je gotovo savršena.

Vaš najnoviji komad “Metak za sve”, koji je nedavno premjerno odigran u HKD teatru u Rijeci, govori o heroinu kao sinonimu za socijalnu provaliju. Da li ste posumnjali kako će ovaj mračan komad biti primljen u potpuno drugačijoj sredini?

– Nije isto nebo u Rijeci i nebo nad Valjevom. Ali kada sam stigao u Rijeku vrlo brzo sam shvatio da se problemi iz komada jednako tiču oba grada. Šetao sam uveče centrom grada  i video gomile mladih koji se raspadaju od droge, alkohola i padaju po ulici, dok prosečni ljudi veruju kako se radi o rubnim grupama navijača ili huligana, ali ne vide da se radi o našoj deci. Moj komad zapravo govori o nemoći građana i države pred kriminalom koji se sve više širi. Mislim da su ti problemi isti, kod nas u Srbiji i kod vas u Hrvatskoj.