Zločin je zločin, ali…

Koliki je napredak u procesuiranju ratnih zločina u Hrvatskoj pitanje je na koje sudska vlast i nevladine organizacije imaju oprečne odgovore. Ministarstvo pravosuđa, odnosno Uprava za EU i ljudska prava napravila je analizu presuda donesenih od 2005. do 2009. godine, koju je potpisao šef Uprave Kristijan Turkalj.

Po broju predmeta i po broju presuda vode sudovi u Osijeku, Zadru, Sisku, Vukovaru i Splitu, koji su uostalom nadležni za dio teritorija koji je bio zahvaćen ratnim zbivanjima. “66 posto procesuiranih osoba čine pripadnici JNA i srpskih jedinica, dok 34 posto čine pripadnici Hrvatske vojske”, ističe se u analizi koja ukazuje na to koliki je broj presuda iz godine u godinu. Tako je u 2005. doneseno osam presuda, sljedeće godine već 21, 2007. godine 18 presuda, 2008. godine 16, a prošle godine 17 presuda.

Analiza pokazuje da je trećina postupaka vođena u odsutnosti optuženih, u pravilu bivših pripadnika JNA i paravojnih srpskih jedinica. Neusporedivo je veći broj pripadnika JNA i srpskih jedinica, čak 86 posto optuženih, ostao nedostupan sudskim vlastima. Stoga im je suđeno u odsutnosti, dok su svi pripadnici HV-a kojima je suđeno bili dostupni sudskim organima.

464 osoba osuđeno u odsutnosti

U posljednje četiri godine stabilizirao se sljedeći omjer donesenih presuda: 35 posto za pripadnike HV-a, 65 posto za pripadnike JNA i srpskih jedinica. U Ministarstvu pravosuđa ističu da je prošle godine doneseno 17 presuda za pripadnike HV-a, što je ujedno najveći broj procesuiranih pripadnika hrvatskih oružanih snaga u jednoj godini.

“Treba istaknuti da prikupljeni podaci nisu dali indicije da u suđenjima za ratne zločine sudovi postupaju pristrano u odnosu na bilo koju stranu”, ističe se u zaključku Ministarstva pravosuđa i dodaje da je “zbog konteksta onog što se desilo u ratu, veći broj presuda za pripadnike JNA i srpskih jedinica logičan i očekivan”.

Drukčije mišljenje ima Mladen Stojanović, glavni promatrač suđenja za ratne zločine triju nevladinih organizacija, Dokumente, Građanskog odbora za ljudska prava iz Zagreba i Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka.

– Prije nekoliko godina ukazivali smo na velik broj suđenja u odsutnosti okrivljenih i na dugotrajnost nekih postupaka. Sada naglašavamo da suđenja za ratne zločine u prvom stupnju treba provoditi isključivo na četiri županijska suda: u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, s obzirom na to da mnogi županijski sudovi nemaju dovoljnih kadrovskih kapaciteta, a neki ni tehničkih uvjeta za suđenje u ovakvim predmetima – kaže Stojanović. On se u jednom dijelu slaže s ocjenama o napretku u profesionalnosti i nepristranosti sudstva u odnosu na ranija suđenja, ali…

– U postupcima vođenim devedesetih godina protiv pripadnika srpskih postrojbi, većinom odsutnih, optužnice su često bile podizane bez dovoljno osnovanih sumnji da je upravo okrivljenik počinitelj kaznenog djela. Sudovi su na sličan ili isti način donosili presude, koje su često bile vrlo šturo obrazložene, izrečene kazne vrlo visoke, a branitelji, postavljeni po službenoj dužnosti, nerijetko se nisu žalili na prvostupanjske osuđujuće presude, iako je to bila njihova dužnost – kaže Stojanović.

Danas su suđenja u odsutnosti izuzetak, a najveći pomak u eliminiranju presuda donesenih u pristranim postupcima učinilo je Državno odvjetništvo (DORH) podnošenjem zahtjeva za obnovu postupaka za 90 osuđenika. DORH sada uglavnom odustaje od kaznenog progona ili kazneno djelo prekvalificira u oružanu pobunu, nakon čega se okrivljenike abolira.

– No, kako DORH zahtjeve za obnovu u korist osuđenika podnosi samo ondje gdje postoje nove činjenice ili dokazi da bi po okrivljenika mogla biti donesena povoljnija odluka, ostaju brojne presude za osuđene za koje nema takvih uvjeta, dakle novih dokaza ili činjenica. Ukupno je za ratne zločine u odsutnosti osuđeno 464 osoba.

I dalje etnička pristranost

Ali to nije sve. DORH je od 2004. do 2009. godine podigao optužnice protiv još 426 osoba.

Bez presuda je ukupno oko 670 optuženih, a za oko 400 zločina za koje DORH ima saznanja provode se tek predistražne radnje.

Stojanović ukazuje na nastavak razlika u suđenjima, uslovno rečeno, Srbima i Hrvatima.

– Najbitnija razlika je da se pripadnike hrvatskih postrojbi procesuira samo ukoliko se radi o zločinima sa smrtnim ishodima. Izuzetak je započeti postupak koji se u Bjelovaru vodi protiv dva časnika HV-a zbog paleži kuća osoba srpske nacionalnosti u podpapučkim selima Pušinama i Slatinskom Drenovcu.

S druge strane, pripadnike srpskih postrojbi procesuira se i ukoliko se radi o blažim djelima.

– Osim toga, postupci protiv pripadnika hrvatskih postrojbi bolje su pripremljeni. Optužnice su kvalitetnije i očito je da se ne podižu olako, već na temelju dokaza koji govore o visokom stupnju vjerojatnosti da su upravo okrivljenici počinitelji. Kod optuživanja pripadnika srpskih postrojbi ranije to često nije bio slučaj, no i u tim suđenjima imamo sve manje prigovora na optužnice – kaže Stojanović.

Problem su i visine izrečenih kazni, pa tako Mirko Norac zbog planiranja, provođenja i ličnog udjela u likvidacijama civila dobiva 12 godina zatvora, isto kao i Rade Miljević iz Gline koji je iz ćelije izveo četvoricu zatvorenika i predao ih grupi vojnika koja ih je poslije ubila.

– U postupku protiv Miljevića, Vrhovni je sud dva puta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukidao osuđujuće presude Županijskog suda u Sisku, ali tamo će biti i treća glavna rasprava. U meritum predmeta ne bih ulazio, no mišljenja sam da je ovo suđenje jedan od primjera zbog kojih bi se suđenja trebala odvijati isključivo na spomenuta četiri županijska suda – zaključuje Mladen Stojanović.

Domovinski rat kao olakotna okolnost

U posljednje dvije godine bilježi se velik postotak prvostupanjskih presuda s dosuđenim minimalnim kaznama. U 2008. bilo ih je 47 posto, a lani 51 posto, o čemu smo upozorili u izvještaju, ističe Stojanović.

– Nismo radili usporednu analizu izrečenih kazni, no mogu reći da sudovi u svim postupcima protiv pripadnika hrvatskih postrojbi kao olakotnu okolnost pri izricanju kazne ocjenjuju sudjelovanje u Domovinskom ratu, što utječe na to da je ona niža. Već nekoliko godina upozoravamo da takvo valoriziranje dovodi do nejednakosti okrivljenih. Iako je i u pravosudnim krugovima deklarativno prihvaćen stav da je zločin zločin i da sve počinitelje treba tretirati na isti način, praksa očito govori drukčije – kaže Stojanović.