Hauba za brainwashing

Ovo je čudna i retka knjiga. To je skup polemičkih eseja posvećenih piscima iz kanona srpske književnosti 20. veka, čije se delo izučava u osnovnim i srednjim školama i na fakultetu. Tačnije, u analitički fokus Nenada Veličkovića (1962., Sarajevo), predavača na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i pisca, ušli su najfrekventniji primeri patriotske poezije i njihove interpretacije. Reč je o pesmama: “Otadžbina” Đure Jakšića i “Moja otadžbina” Alekse Šantića, odnosno recepciji “lika i dela” Jovana Dučića i Isidore Sekulić. Veličkovićev pristup u ovim analizama je dvojak: hermeneutičan i meta-metodološki. On interpretira pesme metodom reč po reč, ne dopušta da bude zaveden zvukom ili ritmom pesme, insistirajući na jasnom i odgonetljivom značenju teksta. Veličković jednaku pažnju posvećuje primedbama koje na njegovo tumačenje iznosi učenik gimnazije u Užicu kao i argumentima, recimo, Milana Kašanina i Miodraga Popovića ili autora udžbenika. Sa druge strane, protiv duha vremena, koristi i osnažuje ocene Milovana Đilasa o prozi i esejima Isidore Sekulić, koje su doprinele tome da Isidora spali svoju drugu knjigu o Njegošu.

Interesno-ideološki bedem udžbenika

Iako je Veličkovićeva knjiga podeljena u dva dela, sem pomenutog i najbrojnijeg možemo uočiti još tri tipa tekstova. “Svezame, zatvori se”, najduži tekst u knjizi, svedoči o pokušaju grupe autora, među kojima je i Veličković, da u Federaciji BiH ponude čitanku za 6. razred osnovne škole koja bi bila lišena tekstova i pristupa koji se kritikuju u knjizi “Dijagnoza – patriotizam”. Veličković analizira recenziju Vedada Spahića, profesora univerziteta i jednog od troje recenzenata zahvaljujući čijim ocenama ovaj udžbenik nije prošao na konkursu. Veličkovićeva analiza je u isti mah optužnica protiv Spahićeve nestručnosti, paušalnosti i pristrasnosti u ocenjivanju, podsetnik na njegove rasističke stavove o Srbima iz ratnog perioda i svojevrsni dokument o interesno-ideološkom mehanizmu koji onemogućava da se ugrozi nacionalistički monopol na sistem obrazovanja, mehanizam koji postoji ne samo u Bosni.

Veličkovićeva analiza romana “Vaznesenje” Vojislava Lubarde, koji je dobio NIN-ovu nagradu 1990. godine, pokazuje tri stvari: Lubarda koristi čitav repertoar opasnih i uvredljivih stereotipa o muslimanskom poreklu, kulturi i istoriji, dok je većina žirija u ovom romanu videla “stilsku raskoš”, “polifonu strukturu”, “selimovićevsko-andrićevsku sintezu”, “istorijsku objektivnost”, dakle, delo izuzetne umetničke vrednosti. Treće, otkriva svrhu nagrade. NIN-ova nagrada je pribavila estetski oreol Lubardinom pamfletu koji govori o “srpskoj pravednosti i moralnoj čistoti ugroženoj susjedima i neistomišljenicima” i koji napada ideju o mogućnosti zajedničkog života u Jugoslaviji. Time je roman, zapravo, učestvovao u kreiranju nacionalističke mobilizacije i u psihološkoj pripremi čitalaca za maskirne uniforme.

Posebnu, opet dvojaku vrednost ima Veličkovićev tekst “Deveti stih oktave”, posvećen tumačenju najlepše pesme srpskog romantizma, “Santa Maria della Salute” Laze Kostića. Veličkovićeva mikrostilska analiza prokazuje neku vrstu kolektivne hipnoze interpretatora sklonih previdima i učitavanju značenja koja u ovoj pesmi ne postoje ili nisu dominantna, a s druge vraća dostojanstvo tzv. biografskom pristupu u tumačenju, jer značenje pesme direktno vezuje za egzistencijalni položaj Laze Kostića u periodu nastanka pesme.

Retkost ove heterogene knjige proističe iz činjenice da se gotovo niko od naučnih istraživača, književnih kritičara i medija ne bavi analizom književnih čitanki i udžbenika maternjeg jezika. Druga odlika njene retkosti jeste jedna gotovo rigidna egzaktnost u nalaženju osnovnog značenja pesničkog teksta, koja osnažuje interpretaciju zasnovanu na logici i kritičkom mišljenju a ne na opisivanju i neutemeljenom slobodnom esejiziranju. Treće je dosledna i kategorična pozicija odgovornog čitaoca sa koje Veličković, uz znanje i senzibilitet tumača, ističe naučnu objektivnost kao suštinski preduslov vrednog tumačenja.

Patriotizam koji treba lečiti

Tekstovi Veličkovićeve knjige pokazuju interesantno pomeranje sa analize teksta na analizu upotrebne vrednosti teksta, dakle, sa analize značenja teksta na analizu kritičkog neznanja i površnosti, odnosno na analizu ideološke zloupotrebe književnih tekstova u procesu nastave književnosti u školama.

Nastava književnosti je postala neka vrsta predvojničke obuke ili kurs i kult negovanja plemenskog patriotizma, nekritičkog prema unutra a isključivog, ignorantnog i ratobornog prema spolja, prema onima koji ne pripadaju našoj etničkoj grupi, zemlji ili tradiciji. Dokazana Veličkovićeva satirična duhovitost svedena je na pokoju dosetku u naslovu eseja ili ponekom zaključku, ali gorko funkcionalna u naslovu same knjige. „Dijagnoza – patriotizam“ jeste političko-medicinska konstatacija ozbiljnog poremećaja obrazovnog sistema i društvenog organizma. Patriotizam nije ljubav prema vlastitom, nije ni ljubav, već nikad utuljeni poziv na kolektivnu mobilizaciju i borbenu homogenizaciju. Takav patriotizam treba lečiti a ne predavati u školama i isticati kao društvenu vrlinu.