Hvala distribuciji, hvala državi

Da se javnosti predstavi Boris Mitić, jedan od najuspješnijih suvremenih srpskih režisera dokumentarnih filmova, dovoljno je spomenuti “Lepu Dijanu” iz 2003. i prošlogodišnji film “Doviđenja, kako ste?”, koji su nedavno prikazani u zagrebačkom “Dokukinu”, a prije toga na oko 150 festivala. Dobili su preko 20 nagrada i priznanja, a emitiranje na raznim nacionalnim televizijama, pa i u Hrvatskoj, da i ne spominjemo.

“Doviđenja, kako ste?” izbor je najboljih srpskih aforizama u posljednjih 40 godina, popraćen dokumentarnim snimkama sa 50 hiljada kilometara dugog putovanja po Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori i BiH, ali i snimkama prikupljenim u TV arhivima.

– Radio sam ga efektivno četiri godine, jer sam u međuvremenu dobio i dvoje dece. To se jako dugo krčkalo. Kada se saberu svi troškovi, od muzike, montaže, goriva i putovanja do angažmana Nebojše Glogovca kao naratora, u film sam uložio 40 hiljada evra i četiri godine rada na osam ključnih funkcija. To sam uspeo da vratim, što od prodaje filma što od podrške moje drage države Srbije od koje sam, doduše iz trećeg pokušaja, dobio sredstva – kaže autor.

Iako je obišao svijet, film nije bio na ovogodišnjem Zagrebdoxu.

– Bio je 2009. u Motovunu i dobro je primljen. Posle sam ga prijavio na Zagrebdox, a zašto nije primljen, treba pitati selektore. Po oceni svih sa kojima sam razgovarao, Zagrebdox je imao lošu regionalnu selekciju filmova nauštrb vrlo pristojne godišnje produkcije, koja je mogla da bude prikazana bez obzira na to što ju je 500 ljudi ranije videlo u Sarajevu ili u Motovunu. Doduše, moj film nisu primili ni na 57. godišnjem Festivalu kratkog metra u Beogradu. Uredno sam se prijavio, platio kotizaciju za festival od 15 evra, što je jedinstven slučaj u Evropi, a film nije primljen – ističe Mitić.

Za direktora Zagrebdoxa Nenada Puhovskog ima samo lijepe riječi.

– Sreća je što u Zagrebu Puhovski predaje, a asistent na fakultetu je Goran Dević, jer su oni veoma upućeni u tokove dokumentarnog filma. Na drugim akademijama i fakultetima, pa i u Beogradu, oni koji predaju na katedri za dokumentarni film van su tokova. Janko Baljak još je tu negde, iako je rastrgan između svojih obaveza, dece i filmova, dok starija generacija ne prati svetske trendove u dokumentanom filmu. Vidi se da Zagrebdox rade ozbiljni ljudi, koji savršeno dobro poznaju svet dokumentarnog filma, bez obzira na to što imaju malo problema oko profilisanja filmova – zaključuje Mitić, koji je inače naturalizirani Zagrepčanin.

– Ja sam iz Leskovca, supruga iz Zagreba. Pola smo vremena u Beogradu, pola u Zagrebu, gde ih ostavljam kada sam na putovanjima po festivalima. Kreativna energija koja postoji u Beogradu i koja je nekim ljudima razlog za bekstvo, meni je razlog za povratak, jer mi je Beograd ipak glavna baza.