Krah tuđmanovske ekonomske politike

Nedavno je Hrvatsko društvo pisaca organiziralo skup povodom sedamdesetogodišnjice jednog od najinspirativnijih i ponajmanje “discipliniranih” domaćih intelektualaca – Vjerana Zuppe. Biografiju ovog svestranog i svesrdnog izazivača hrvatske kulturne učmalosti ispunjavaju geneze čitavog niza časopisa (“Razlog”, “Telegram”, “Teka”, “Teatar i teorija” itd.), pjesništvo i pjesničke antologije, urednički i prevodilački pothvati, pokretanje izdavačkih kuća i biblioteka. Možda je ipak najvažniji njegov rad u i na teatru: od pisanja o njemu i upravljanja njime (Teatar &TD, 11 godina), preko artikulacije pojma i studija dramatologije, do rada s glumcima, studentima dramaturgije i režije na zagrebačkoj ADU. Parafrazirajmo  Grotowskog: ako hoćemo izvođača koji uvijek misli o onome iza maske, ali još više o onome ispod kože i dalje od dosegnutog jezika, uzmimo Zuppu za učitelja.

Neovisno o tome što čovjek napravi, ipak se u konačnici čini da smo stalno na početku. Ne pamte se ni politička teorija ni kazališna ni filozofska misao. Koliko je ta stalna borba za pamćenje – ne samo pojmova nego i ljudi, onih poput Vlade Gotovca i Alberta Goldsteina – definicija intelektualca u našoj sredini?

– O teoriji pamćenja i zaborava ima dosta literature. Što se mene tiče, nisam zaboravio ništa i nikog. Zaboravili su samo oni koji nikad i nisu pamtili. Postoji jedan niz neponovljivih ljudi koji su se razvijali u neponovljivim situacijama: moj prijatelj i profesor Vanja Sutlić, Boris Hudoletnjak, Vlado Gotovac, Ivan Slamnig, Čedo Prica, Antun Šoljan, Albert Goldstein, i toliki još. Čitava krugovaška generacija. Pa ljudi iz teatra. Lasta. Šovagović. Drach. Brečić. Sva naša zapamćivanja ne mogu ponoviti i obnoviti njihovu brigu. Ostali smo bez ljudi koji bi i za puno veće kulture od naše bili od presudnoga značaja. Oni su radili jedan ductus, stvarali mjesto u kojem sam imao jednaku obavezu i na ozbiljnost i na igrivost. Na sve sam bio spreman, čak i promašiti život, kako veli Sutlić. Jer “samo onaj koji uistinu može promašiti svoj život…” razumije obvezu na ozbiljnost. Govorim o generaciji koja je teško dolazila do riječi, a stalno gubila glas. U političkom žamoru i u promjenama povijesnih vremena. Oduzimano im je pravo na glas. Čudna generacija, s puno civilizacijskog pogona i puno hrvatske nesreće. Ali ne nesreće u vezi s hrvatstvom.

Pesimizam je hohštaplersko stanje

Taj krug nemoći ipak stvara civilizacijski pogon. Vi ga pokušavate uspostaviti i kroz pedagošku metodologiju, kad djelujete kao učitelj propitivač, sokratovski student studenata, a ne učitelj-indoktrinator?    

– Uvijek je u pitanju obostrani izazov: onaj koji izaziva, istim je izazvan. Na Akademiji sam prvo počeo predavati kulturnu antropologiju i to s oprezom. Strahovito puno sam se pripremao: predavanje bi bilo u osam, a ja bih se dizao u šest, da još jednom prođem materiju. Tek kad sam se prestao stidjeti, naučio sam reći studentima: “Ne znam, pogledat ću doma.” Ali me osokoljavalo što su mi studenti često postavljali dobra pitanja; dobar si onoliko koliko dobro pitanje uspiješ isprovocirati. Uvijek se vraćam na pitanje redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, koje su prekinule predavanje i rekle da im pokušam pomoći  odgovoriti na pitanje: Koji je zapravo naš problem? Nemoguće pitanje na koje sam odmah pristao, jer je bilo zanimljivije od svega što sam taj dan mogao i planirao predavati. U razgovoru s Matvejevićem, na temu šezdesetosmaša, Krleža kaže: “Doživjet će i oni ono što smo doživjeli mi, naime to da vide svoje ideale ostvarenima.” S jedne je strane, dakle, misao da se opet pojavljuju neki ideali, a drama je u tome što vidiš svoje ideale ostvarenima. Krleža je to rekao s velikom gorčinom i punim historijskim pesimizmom. Danas je situacija još teža. To se vidi po tome kako je formulirano studentsko pitanje – koji je naš PROBLEM, a ne koji je naš IDEAL. Drugim riječima, kako formirati pozornicu aktualiteta. I kako teatar može raditi pritisak na ono što se konvencionalno zove javno mnijenje.

Dolazimo opet do Teatra &TD i stvaranja ne samo izazovnog repertoara nego i javnog mjesta koje dijalogizira o aktualitetu svog repertoara?

– Da, ali sigurno sam bio u povoljnijoj situaciji od današnjih kazalištaraca, jer sam repertoar formirao s Borisom Hudoletnjakom, a Boris je bio ne samo Sutlićev asistent i iznimna osoba nego i partner kazališta u volji da se upustimo u opozicijsku dramaturgiju. Padom Berlinskog zida sve se promijenilo. Ako više nema totalitarnog sustava, ne samo da više ne možemo igrati Havela i Mrozeka, ne samo da ne možemo igrati “Policajce” i “Emigrante”, nego ne možemo više uopće računati na političnost teatra. Nastupila je “demokracija”. A što je to demokracija kao specifični prostor političkog donijela sa sobom, to vrlo sporo prepoznajemo. Za nas je demokracija bila ono što Freud naziva “dnevni san”. Mala utopijska projekcija. Da smo bar mi – demokracija! Ali demokracija ima svoje slabosti i svoju mržnju, kako bi rekao Rancière, pa i svoju mržnju na demokraciju. Odnosno, ona sa sobom nosi poziv na prevrednovanje svih vrijednosti, da malo zlorabimo Nietzschea. I nigdje više nije lako. U demokraciji nije dosta zauzimati stav i djelovati per contra. Prostor demokracije zahtijeva puno više senzibiliteta. U ljudima koji nisu spremni na demokraciju (a ni ja nisam uvijek spreman!), taj prostor izaziva i puno više bijesa. To vidimo u radništvu, koje je kod nas listom nacionalno orijentirano, gdje imamo zapečena sva socijalistička prava i metode, pa se onda od države na tipično socijalistički način traži da nešto poduzme. Pa ako je netko kao Hrvat bio jadan i impotentan, sad naivno misli da će u “novoj Hrvatskoj” sigurno postati potentan.

Na polju hrvatskih očiglednosti došlo je do jedne organske promjene, psihoorganske. Mitologija socijalizma i mitologija nacionalizma podjednako su nas psihoorganski obmanjivale i podjednako su propale. I svi se sada krećemo u tom rascjepu. Rascjepu mitologija. Da li ga je moguće opisati? Da li ga je moguće odigrati? Može li sam procjep postati materijal političnosti, odnosno teatralnosti? Ipak, nisam pesimist. Pesimizam je jedno hohštaplersko stanje. Biti danas u depresiji previše je uobičajeno. To je najlakše. Banalan izbor. Iako, biti optimist znači ne znati, oskudijevati informacijama. A mi smo pretovareni informacijama. 

Volim vaše rečenice kao događaje, poput one “Odlazak na Goli otok jednih, ima učinak plovidbe na utopijski otok svih drugih”. Kakav je današnji itinerer tog broda?

– Čedomir Minderović je napisao poemu “Potonula džunka”: bojim se da je to naša današnja situacija. Ali problem utopijskog i dalje postoji. Postoji problem političkih religija, primjerice komunizma. To je nešto permanentno napadano iz pozicije Sibira i Golog otoka, jer znamo da sve utopije završavaju terorom. Marguerite Duras pred smrt je napisala da će svijet tek vidjeti koliki mu je ponovni prostor mišljenja i zamišljaja otvorila propast socijalizma. S druge strane, znanje o utopiji kao okrutnosti nužno je zapisano u njezine početke. Već Thomas More zapisuje kako svakako treba pomoći onome tko pati da se ubije, jer svojom patnjom onečišćuje savršeno društvo. U tome već jasno čujemo kraj utopije. Nisam primijetio da su taj dio često komentirali ili citirali njegovi interpretatori. Ali utopija je vrijedna upravo kao projekt bez projekta, kao permanentna nedovršenost, kao posve nesvrhovito napredovanje, koje više računa na događaj nego na stizanje na cilj. U tom slučaju utopija nije besperspektivna, upravo je kao jedan oblik igranja s humanitetom.

Religija dobro ide uz neobrazovanost

I s našom žudnjom tog humaniteta?

– Naravno. Jedna od najslabijih karakteristika crkve je to što ne zna raditi s našom žudnjom humaniteta, ona je obećava tek u raju, i to kao nagradu za ispravno plaćanje kredita na zemlji, svake nedjelje uredno pred kavezom ispovjedaonice. Blago siromašnima duhom, njima je religija doista potrebna. Ja to mogu razumjeti: religija jako dobro ide uz neobrazovanost, uz nedostatak drugačijeg mišljenja humaniteta, uz nedostatak drugačijeg mišljenja smrti. Nepreglednost horizonta ne bi trebala biti zastrašujuća slika: ne bismo je trebali zamijeniti “pričicom” o edenskom horizontu.

Nenad Popović je govorio kako su knjige koje ste uredili postale međaši naše kulture – s jedne strane odavno rasprodane, s druge strane dobro pohranjene, u nama čitateljima. Mogu li knjige još spašavati život?

Knjiga je jedini prostor neprestanog obnavljanja. Svako malo neka knjiga naiđe na mene i ja se “sakrijem” u njezinom svijetu, čak i kad su u pitanju teorijske knjige. Jer, i pojmovi imaju snagu likova. Pojmovi mogu biti napucani u tekst, poput žetona za žargone, ali ako imaju svoju životnost, ako ne sviraju samo jednu melodiju, ako su dobro formulirani – njihova je kreativna snaga ogromna. Postoje pojmovi koji počinju kao nedonoščad, a vremenom steknu velike pojmovne kuće, pa i svoja kazališta. Volim i književnost, Bariccov roman “Svila”, na primjer: u tom prostoru fabuliranja imam prostora za konfabuliranje, a kako mi je to zapravo jedini dio života u kojem sam zdrav i čitav i gdje se hranim osjećajem slobode, onda ga nudim i svojim studentima. Unatoč digitalnim formatima, knjige postoje kad ih pamtimo poput para preostalih čitatelja u “Fahrenheitu 451”.

“Temeljna postavka glume je trpna akcija. Može se reći: glumac je pacijent istine. Dugo pripremani i strpljivo rađeni njezin zatočenik i bolesnik”, zapisali ste. S kakvim glumcem želite konfabulirati? 

– Točno takvim. Jer taj subjektni prostor koji se zove glumac zaista jedini pristaje na permanentnu isredištenost i pritom ne gubi volju da dođe u središte, da ima naše središte, odnosno da nas usredišti. Njegova patnja što mora govoriti glasom drugog je jedini bjelodani subjekt kojim vidim što mi se događa. Sve je na dlanu. Sve je na pozornici. I tu muku da ne možeš dalje bez šaptača, da te netko odijeva, da te netko režira: sve je to beskrajno mali prostor pomoću kojeg uspijevamo sagledati nevjerojatno puno. Glumac je antropološka činjenica. Jedina perspektiva subjekta koja se može gledati a da to ne radiš kao psihoanalitičar.

Jedna stranka i nekoliko njezinih otpadaka

Onda je najveća opreka glumcu političar, kao neka vrsta gluhe sobe, u kojoj nema obostranog slušanja, uvažavanja ili susagledavanja?   

– Kod nas su političari ljudi koji ne računaju s našim željama nego s našim iluzijama. I bit će takvi sve dok ne iscrpe sve naše iluzije i pritom ne ostvare naše želje. Primjer: u veljači ove godine gospođa Vesna Pusić pozvala je jednu grupu društvenjaka, intelektualaca, na razgovor o budućnosti Hrvatske, u smislu ulaska u Europsku uniju. Dugo je govorila, pa smo mi nešto govorili. Zatim je rekla da nešto hitno treba poduzeti, jer smo već u velikoj gabuli. Rekla je da će svi prijedlozi biti ozbiljno saslušani. I da ćemo se po načelu najveće hitnosti sastati za tri mjeseca, kad nas očekuje sa svježim prijedlozima i programima. Najozbiljnije sam zapitao: “Mislite valjda za tri dana?” Ali ispalo je da ni do danas nije došlo do sastanaka i pomaka. Pritom je Vesna Pusić osoba nezanemariva integriteta i velike inteligencije. Ako od nje ne možemo dobiti više od gluhog ponašanja, što možemo očekivati od Luke Bebića? Ništa ne znam o novom gradskom predsjedniku SDP-a, Davoru Bernardiću, a već beskrajno sumnjam u njega jer govori ispraznim i izlizanim općim mjestima: “U ime mladih!” Kao da slušam Milana Bandića! Takvi političari šire pustinju oko sebe. Vjerojatno mu je jedina svrha zamijeniti Zorana Milanovića. Kod nas ionako postoji samo rotacijska politika, princip rotiranja podobnih i nesposobnih. Ono što je unutra čuva sebe, da ne dođu bolji. I nema druge politike, kao što nema ni množine stranaka: postoji samo jedna stranka i nekoliko njezinih otpadaka.

Što mislite o potenciranju retorike recesije?

– Svjetska je recesija išla na ruku našim političarima, kod nas bi se sve ovo dogodilo i bez nje: otpuštali bi se ljudi i smanjivale plaće, zatvarale tvornice i propadala ekonomija. A to se ne bi dogodilo zbog kraha svjetske burze nego zbog lokalne nesposobnosti i gramzivosti hrvatskih političara. Znalo se oduvijek zašto je Tuđman napravio glomaznu administraciju, toliko općinskih i županijskih ureda koji žderu ogroman novac: tako si je osiguravao biračko tijelo, što smo svi plaćali iz budžeta. Sad ćemo ipak doći na pet regija po kojima će se glasati. Mi dakle nemamo recesiju, nego krah tuđmanovske ekonomske politike i njezino “pokrivanje” recesijskom laži. Da nema recesije, ne bi bilo iluzija.

Kad je Ivo Josipović došao na vlast, napisali ste da je riječ o civilizacijskoj pobjedi. Što mislite šest mjeseci kasnije?

– Isto: mislim da ima karizmu, iako nema viši stupanj teatralizacije vlastite osobe. U nekim je stvarima nadmašio moja očekivanja, posebno u onima kojih se Mesić jako bojao. Primjerice, smatra da našim cehovima – zdravstvu, školstvu, odvjetništvu – nije “nezakonito” išta reći ili išta prigovoriti, kad evidentno nemaju pojma o struci. Ono što me smeta jest kako ga se komentira u medijima, posve na način pučke ili čak kuhinjske psihologije. Te krpice od mišljenja ne bi smjele umanjiti Josipovićevu odvažnost. Nemamo pred sobom kanonika, unatoč njegovu “prodikovanju”. Imamo čovjeka koji poznaje civilizacijske standarde. Svi bi ga stranački birokrati, doduše, htjeli “opkoračiti” svojim ovlastima, no on, eto, smatra da je ovlašten čak i samostalno disati.

 

Prije mjesec dana u Zagrebu je bilo Sorosevo izaslanstvo te su domaći intelektualci i ljudskopravni aktivisti dobili priliku iznijeti svoje programe, ali i zajedničku platformu. No čini se da je zajedništvo u nas fantastična dimenzija, čak i pred licem inozemnog kapitala? 

– To mi je teško pitanje, jer sam dugo živio u vrlo malom intelektualnom prostoru i ondje zdušno stvarao zajednice. Najbolji osjećaj sebe imam kroz tzv. timski rad. Svojedobno se znalo da ne mogu surađivati s ljudima iz “Republike”, ali razina diskurza se stalno podizala. Napuštali su se gadni socrealistički oblici ucjene intelektualaca i to slabljenje ucjena, iznad glava institucija, bilo je presudno. Onda smo se u sedamdesetima opet vratili pitanjima pravopisa, dakle unatrag. I opet je sve bilo malo previše jednostavno i bazično: mi nismo zemlja koja dobro konzumira suptilitete. Dakle, trebalo je na njima zajedno raditi i mi smo to činili s užitkom, ma koliko da smo međusobno mislili različito. To nas je toliko povezivalo da smo se mogli dogovoriti oko najvažnijih stvari, načina istupanja, tko nas predstavlja. Danas oko sebe vidim puno lažnjaka – ljude koji se nazivaju konceptualnim umjetnicima, a zapravo su toliko neduhoviti da to onda proglašavaju konceptom, kad ništa drugo nemaju. I pritom se smatraju istinskim umjetnicima, jer samo oni kolju pijetlove. Ne znam kako stvarati zajednicu s takvima. Ali povratak će teći tamo gdje će toplina imati priliku nešto reći. Jer, gol čovjek ne može preživjeti. Svuda oko nas raste hladnoća: ljudska hladnoća, hladnoća instrumenata, strojeva i digitalna hladnoća. Mislim da ne želimo budućnost koja je suha i hladna. Nešto se mora dogoditi. Jer, mi smo ipak toplokrvne životinje.