Na kapi zvezda, u glavi kokarda

Devedesetih godina, u vrijeme Miloševićeva raspašoja, nastao je u Srbiji i nered u proizvodnji kartonske ambalaže. Jedna od posljedica toga nereda nezaboravna je. Mlijeko i jogurt su se prodavali u pakovanjima na kojima je pisalo “sok breskve”, “sok kajsije”, ili “nektar pomorandže”. Ko se u Srbiji tih mjeseci zatekao, a nije znao o čemu se radi, mogao je pomisliti da vlada nestašica mlijeka i jogurta. Građani su se, međutim, brzo navikli da natpisi na pakovanju ne znače ništa. Po kućama se u čaše i šerpe lilo kravlje mlijeko iz tetraedarskih kartonskih kutija namijenjenih za voćne sokove.

Stvar je, međutim, rekli bi stranci, “načinila školu”. Da na kapi može pisati jedno, a u glavi biti posve drugo, pokazao je neki dan fudbalski klub Crvena zvezda iz Beograda. Rukovodstvo i igrači su, za boravka u Chicagu, posjetili, 23. maja 2010, u Libertyvilleu, spomenike, kako se kaže u izvještajima, velikanima četničkog pokreta Draži Mihajloviću, Momčilu Đujiću i Pavlu Đurišiću. Na službenoj web stranici fudbalskog kluba Crvena zvezda može se vidjeti desetak slika s nasmiješenim članovima nogoloptačke družine i njenog rukovodstva kako čuče i stoje podno spomenika Dragoljubu Mihajloviću, zvanom Draža, đeneralštabnom đeneralu, strijeljanom 17. jula 1946, nakon što ga je sud u procesu koji je trajao 36 dana, osudio na smrt, zbog veleizdaje i ratnih zločina. Presuda je izrečena 15. jula, a Mihajlovićevu molbu za pomilovanje odbacio je Prezidijum Narodne skupštine FNRJ. Grob se Mihajloviću ne zna gdje je, a spomenika u Srbiji ima četiri (u Lapovu, na Ravnoj Gori, u Ivanjici, u Subjelu kod Kosjerića). Ni jedan od tih spomenika fudbalski klub Crvena zvezda nije posjetio.

Crna Gora zabranila spomenik Đurišiću

Pop Momčilo Đujić, iz sela Topolje kod Knina, komandant Dinarske četničke divizije, umro je u Americi u izbjeglištvu, počinitelj mnogih zločina nad partizanima i civilnim stanovništvom, nema spomenika u Srbiji i Hrvatskoj.

A Pavle Đurišić? Taj je skončao od ustaša, 1945, nakon četničkog poraza na Lijevčem Polju. Namamio ga je i prevario Sekula Drljević, koautor teksta današnje crnogorske himne, inače podrepna muha Pavelićeva. Đurišić je najveći zlikovac i koljač među svim četnicima na nebeskom tijelu s imenom Zemlja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Samo u januaru i februaru 1943. godine njegove koljačke horde, prema njegovim izvještajima nadređenome mu đeneralu Mihajloviću, pobile su najmanje deset hiljada bosanskih i sandžačkih muslimana i to samo staraca, žena i djece. Sekcije: bjelopoljska, pljevaljska, sjenička, čajnička, fočanska.

Ja sam imao tetku Fatimu, siroče, jedina dva uha preživjela iz sela Zaostroga nakon četničke paljevine i klanja. Sa četrnaest godina čudom je umakla kamama i vatri četničkoj, u slomu od strahota koje je preživjela bila je zaboravila i svoje ime, pa su joj udomitelji na Pešteri nadjenuli novo, Fatima. Kasnije se sjetila da se zvala Hasiba, no ime više nije htjela da vrati. Neka ga Đurišiću i koljačima da odgovaraju za njega na Kijametski dan, rekla je.

Sada, šezdeset i sedam godina nakon klanja i orgijanja četničkih, tu sramotu slave igrači i rukovodstvo fudbalskog kluba Crvena zvezda. Taj je klub osnovan 4. marta 1945. godine u zgradi staroga DIF-a u Beogradu. Osnovali su ga i ime mu dali, dakako, partizani, antifašisti, dok je još trajao strašni rat. Englezi su, tri sedmice ranije, avionskim bombama razorili grad Dresden, sovjetski generali Žukov i Konjev vodili su svoje jedinice u odlučujuću borbu za osvajanje Berlina, a ostaci četničkih hordi su se skrivali po bosanskim  šumama. Među ovima posljednjim bio je i Draža Mihajlović. Crvena zvezda će iza sebe imati i svoj prvi rođendan i već podosta odigranih utakmica kad progonitelji četnika budu uhvatili Mihajlovića i izveli pred sud. Taj će ga sud osuditi na osnovi dokaza koje ne može niko opovrgnuti. Povampireni četnici već dvadeset godina traže da se Draža Mihajlović rehabilituje. Nemam ništa protiv, ako iznesu nove dokaze o njegovoj nevinosti. Neka obnove suđenje, evo ne moraju ga praviti u Haagu, neka ga održe u Rejkjaviku ili u Oslu, ili u Tokiju. Neka sve pripreme, neka povedu i izvedu, da vidimo to čudo veće od bijela komarca. Do tada, dok to ne načine, Draža Mihajlović je RATNI ZLOČINAC i onaj ko mu ide na spomenik na način na koji je to učinila Crvena zvezda, njegov je pristalica.

U neredu koji sama generira politička i kulturna elita Srbije blagonaklona je i konformistička prema rehabilitaciji četnika i četništva. Da ta stvar mora ići zakonskim putem, čini se, ne obavezuje nikoga u današnjoj Srbiji. Tako su tri ministarstva Srbije, jedno za kulturu, drugo za turizam, trgovinu i usluge, i treće, ono za dijasporu, novčano pomogli izgradnju spomenika Draži na Dražinu trgu u Lapovu, godine 2006, a povodom 60. godišnjice pogubljenja đenerala.

Valja reći da je vlada Crne Gore zabranila podizanje spomenika Pavlu Đurišiću. Prije sedam godina već su četničke pristalice bili izradili postolje za spomenik u zločinčevu rodnom mjestu Gornje Zaostre kraj Berana, ali ga je crnogorska policija, na temelju rješenja Ministarstva za zaštitu životne sredine i uređenje prostora, srušila. Otpora za podizanje takvog sramotnog spomenika ima u Crnoj Gori dosta. Pavle Đurišić je za svoja zlodjela dobio odlikovanje čak od Hitlera (o čemu izvještava kvislinški list “Lovćen” sa Cetinja, u broju od 11. oktobra 1944: vidi sliku).

Žicanje novca od srpske dijaspore

O Đujićevim zločinima, četnikovanju i kolaboraciji s ustašama, s Talijanima i Nijemcima dokumenata ima napretek. Najbolja knjiga o tome, a i o četništvu inače, jest ona autora Joza Tomasevicha, prevedena s engleskog i objavljena  u Zagrebu 1979. godine, s naslovom “Četnici u Drugom svjetskom ratu”. Tomasevich, koga je Drugi svjetski rat zatekao u SAD, gdje je bio i profesor na univerzitetu u Stanfordu, načinio je dokumentiranu, nepristranu i nepristrasnu knjigu u kojoj je opisana sva tragedija aspekta građanskog rata u ondašnjoj Jugoslaviji. Dovoljno je iščitati samo tu knjigu da bi se stekla slika o zločinačkoj djelatnosti gerilaca pod komandom Draže Mihajlovića.

Spomenici Mihajloviću, Đujiću i Đurišiću nalaze se na srpskom groblju u gradu Libertyvilleu. Budući da Mihajlović i Đurišić nisu ondje pokopani, nije jasno zašto im je spomenik u Americi podignut na groblju. U Srbiji se takvima dižu spomenici van grobalja, na trgovima. Posjeta čelnika i igrača Crvene zvezde trima spomenicima prezentirana je, u skoro svim vijestima, kao čin patriotizma i junaštva. Kakvo je junaštvo posjeta spomenicima onih koji su se hvalili da su pobili desetine hiljada staraca, žena i djece, to će znati ovi koji u Ameriku idu da žicaju novac od srpske dijaspore. Slobodnu čovjeku je to nedokučivo.