Noć duga petnaest godina

Na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu 16. lipnja identificirano je 19 tijela žrtava stradalih tokom rata na području Hrvatske. Jedan od identificiranih bio je i 81-godišnji Božo Kantar, koji je 1995. godine ubijen u okolini Knina.

Njegova porodica – dvije kćeri i sin – sa pažnjom je slušala sve šta su im dan prije odlaska u Zagreb govorili Čedo Marić, predsjednik Udruženja porodica nestalih iz Krajine i Hrvatske i Ivana Kostić, rukovodilac programa Međunarodnog crvenog krsta iz Beograda, koji su ih pripremali na ono šta čekaju gotovo 15 godina – identifikaciju tijela njihovog oca.

Surovi zločin

Potomci Bože Kantara dali su krv na analizu kako bi se uporedila s ostacima tijela. DNK analiza je urađena i sa sigurnošću se moglo tvrditi da će sutradan na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku konačno moći odahnuti, jer će 15-godišnjoj potrazi doći kraj. Grobno mjesto nesretnog Božu već čeka na Bežanijskoj kosi, rekla nam je to Milica Dragić, Božina kći.

– Majku smo sahranili na Bežanijskoj kosi. Napravili smo spomenik i njoj i ocu, jer smo se nadali da ćemo naći tijelo. Stavili smo njegovu sliku, upisali smo kad je rođen, ali i kad je ubijen. Znam točno da je ubijen 9. augusta 1995. godine oko 12 sati. Imao je 81 godinu i jedva se kretao sa štapom – kaže ova dobroćudna starica, koja dodaje da je njena porodica bila proganjana i u Drugom svjetskom ratu, i to od četnika, jer je Božo bio u partizanima.

Opisala nam je kako je saznala za smrt oca.

– Moja majka i otac su krenuli od kuće za Knin, iz sela Civljani kod Vrlike. Vozio ih je sa “frezom” unuk Boško, koji je bio invalid. Došli su u kuću njihovog prijatelja koji je već pobjegao. Znali su da se Hrvatska vojska približava i rekli su unuku da ide dalje, a da će oni ostati jer su stari. Nadali su se da ih zbog toga nitko neće dirati. Muž, svekrva i ja smo došli do kćerine kuće u Kninu koja je bila prazna, jer je ona već s unukom pobjegla u Srbiju, a zet je bio zarobljen. Došla je Hrvatska vojska i stvarno nas nitko nije dirao, ali su nam rekli da ne izlazimo iz kuće jer može neka budala naići. Mi smo ipak otišli ka UNPROFOR-u, gdje sam vidjela Boška koji mi je rekao da su did i baba ostali u Kovačiću. Majka mi je bila bolesna i nisu mogli da idu dalje, pa sam pitala prevodioca može li mi netko prebaciti oca i majku jer su stari i bolesni. Rekli su mi da je naređeno da nigdje ne idu. Dok sam se pakovala, bratanac Boško mi je prišao i rekao da je did ubijen. I sada se grozim kad se sjetim toga. Prišao mi je Jovo Đujić i rekao da je bio tamo. Ispričao mi je da su ga ubili na pragu. Pucao mu je u čelo, iz udaljenosti od dva metra, hrvatski vojnik – priča Milica Dragić.

Kaže da zna tko je ubojica, da je iz sela Pačići kod Drniša, ali da više nema nikakvih dokaza, jer joj je u međuvremenu umrla i majka i svjedok Jovo Jejin, koji je bio u kući s njenim roditeljima u trenutku kad je Božo ubijen.

– Mrtav je ležao ispred kuće i od tada ga nitko više nije vidio. Utovarili su ga u neki kamion i trag se zameo, a majku su prevezli u Crveni krst. Tražila sam da je dovezu kod mene do UNPROFOR-a jer je bila stara i bolesna – priča Milica Dragić.

Posljednja utjeha

Put ju je odveo do Beograda gdje živi i danas, a na pitanje kako se osjećala kad su joj javili da su pronašli tijelo njenog oca kaže:

– Znate šta, osjećam i tugu i radost. Vidite, i ja sam sada stara i skoro da nisam ni očekivala da ću ga pronaći dok sam živa. Nitko njegov nije bio u tom ratu, a ubili su ga. Nemam ni svjedoka više, ali barem smo pronašli tijelo.

Milica je samo jedna od 11 osoba koje su rano izjutra krenule u Zagreb na identifikaciju tijela. Rečeno im je da se ne nadaju previše da bi mogli prepoznati komade odjeće ili stvari poput novčanika i sl. DNK analiza je sigurna, a svaki novi detalj koji prepoznaju samo će dodatno uliti sigurnost porodicama da je tijelo koje su identificirali upravo tijelo njihovih očeva, braće, sinova…

Vlada Hrvatske je na sebe preuzela dužnost da osigura pogrebnu opremu za žrtve i prijevoz do grobnog mjesta, ako porodice odluče da se sahrana obavi u Hrvatskoj. Ukoliko je odluka da se tijelo ukopa u Srbiji, Hrvatska na sebe preuzima obvezu prenošenja tijela do granice, odakle porodice preuzimaju brigu. Datum smrti je po običaju datum kad je pronađeno tijelo.

Nakon što im je objašnjeno šta ih sve može očekivati, porodice su se u miru razišle. Sa svojim teškim mislima čekala ih je neprespavana noć. Knin, Korenica, Glina, Požega – to su toponimi stradanja. Božo Kantar bio je najstariji u ovoj grupi. Kraj se još uvijek ne nazire, iako je ovo 32. grupa koja je iz Srbije krenula na identifikaciju u organizaciji udruženja kojim rukovodi Čedo Marić.