Pun kufer neupućenosti
Umjesto da na ovim stranicama donesemo neku zanimljivu vijest o stanju demonstracija u Varšavskoj ulici u Zagrebu, s obzirom na njihovu kardinalnu te progresivnu društvenu relevantnost, nažalost ćemo prostor ipak odvojiti za utvrđivanje gradiva o tomu, a što smo ga već jednom podastrli čitateljima “Novosti”. Jer, bit će da ovdje potpisani novinar tada nije bio dovoljno jasan, pa sad mora, nalik ponavljaču, reagirati na tekst kolege Igora Mandića iz pretprošlog broja “Novosti”, naslovljen “Demokracija ili cinizam?!”.
Ali, da vidimo tko je ustvari loše prepisivao. U svojoj kolumni pod nazivom “Zauzeto, Hrvat!”, dakle, rečeni se autor izvolio kritički osvrnuti na prosvjednički odnos prema Milanu Bandiću. Zasmetalo mu je prije svega to što su se zagrebačkom gradonačelniku obratili, kaže, “ispisujući na tucetima kartonskih kovčega/kufera poruku: S ovim si došel, s ovim odlazi”, a naš je kolumnist epidemijsku navalu te sintagme – bez ikakve sumnje nadahnute šovinizmom – “vidio na televiziji i potom na novinskim fotografijama”.
Organizatori pokušali razuvjeriti vlasnika transparenta
O demonstrantima zatim piše: “(…) ta ne baš djeca koja se tu okupljaju, nakon što su propustila krvavije i opasnije afere protiv kojih je trebalo ustajati (…), demonstriraju čisto pomodno, kao da imaju ‘pravo na grad’. A nemaju, jer je investitor u Varšavskoj kupio svoje pravo, dok bi se oni tom ulicom samo šetuckali (…)”. Ima toga još, no već je i s ovim moguće steći uvid u bitne motive građana angažiranih oko inicijative “Ne damo Varšavsku”. Naročito ako se povedemo za Mandićevim sudom i samom upućenošću.
Ako se, pak, nekim slučajem oslonimo na lako provjerljive činjenice, ta slika biva posve drukčijom. Kovčeg ili kufer, točnije kartonski paket na štapu, s ozloglašenom porukom u prvom planu, nije se pojavio u “tucetima” primjeraka, nego samo u jednom. A kad su ga spazili, glavni organizatori prosvjeda Tomislav Tomašević i Teodor Celakoski pokušali su uvjeriti vlasnika transparenta da odustane od svoje dosjetke. Nisu uspjeli, čak su i policiju zvali, no snage reda ustvrdile su kako “tu nije riječ o govoru mržnje”. Celakoski i Tomašević svejedno su ostali pri suprotnom uvjerenju, pa su se natezali s neistomišljenikom dok ga nisu uvjerili da na svoju bijednu dosjetku barem doda njihovu naljepnicu s natpisom “Remetinec”. Slično su se trsili s još par mrzilačkih transparenata (npr. “Bandiću, sotono”), što su se prišmajhlali povorci, ne pristajući na njih takve uza se.
Ta se crvena naljepnica kočila na bezmalo svakom kartonskom kuferu u protestnom maršu na Poglavarstvo, s jednim oglednim za potrebe medija koji su pratili manifestaciju. U potonjem su bili izloženi četkica za zube, ručnik itd. – osnovne potrepštine za odlazak iz fotelje gradonačelnika direktno u okružni zatvor. A da ne bi bilo zabune, Teodor Celakoski je dva dana ranije na skupu u Varšavskoj i na Preradovićevom trgu dodatno pojasnio u mikrofon kako nitko ne poručuje i ne želi poručiti Bandiću da ode iz Zagreba, nego iz Poglavarstva. I za tu je distinkciju zaradio aplauz.
No, zabune – ili nečeg drugog – ipak će biti, kao što vidimo. Tomislav Tomašević je pokušao zaustaviti najgore, svjedočenjem o svemu opisanom na forumu portala H-alter, ali je bez obzira na to dočekao da ga se, evo, među ostalim proziva i zbog propuštanja “krvavije i opasnije” akcije u vrijeme “neo-endehazije” (I. Mandić). Ako ta prvoborački pravovjerna zamjerka nije išla njemu, koji je osnovnu školu završio nakon rata, nije valjda bila namijenjena Urši Raukar i Viliju Matuli, kao najpoznatijim i najaktivnijim demonstrantima? Jer, njih dvoje smo viđali i na nekadašnjim prosvjedima za npr. povrat imena Trga žrtava fašizma, u ono doba. Viđali smo ih posvuda, uvijek s visoko istaknutim standardima demokracije i antifašizma, te drugih javnih vrijednosti.
Unaprijed zadane teze
Jedna je od njih i sada posrijedi, u inicijativi “Pravo na grad”. Samo, da bi se to razumjelo, ako se komu nije htjelo ranije slušati, trebalo bi se makar prošetuckati Varšavskom i pogleducnuti službeni natpis gradilišta, na kojem lijepo piše tko je investitor garažne rampe, budući da to definitivno nije privatnik – u ovom predmetu vlasnik sporne garaže Tomislav Horvatinčić – a kamoli da je isti “kupio svoje pravo” na taj ulaz s javne površine. U kriminalnoj zamjeni teza, koja je izražena upravo tim odnosom na uzorno istaknutoj tabli, nalazi se i ključ priče o Varšavskoj.
U takvom slučaju krajnje iscrpnoga publicističkog istraživanja, doduše, ostalo bi malo toga od unaprijed zadane teze o niskim strastima lažnih demokrata zabavljenih uličnom i uličarskom akcijom. A ovako Igoru Mandiću, ignorantski nastrojenom spram autentične demokracije koje mu je u Hrvatskoj nekim čudom pun kovčeg/kufer, zaista preostaje tek neobavezujući, lagodni cinizam.