Ratovanje i trgovanje

S dnevnicima ratnog zločinca Ratka Mladića, koji su u veljači ove godine pronađeni u tko zna kojoj po redu pretrazi njegove obiteljske kuće u Beogradu, događa se ista besmislena priča kao i onomad kad je uhapšen “ludi doktor” (kako ga je, po Mladićevim dnevničkim bilješkama, nazivao Slobodan Milošević) Radovan Karadžić, skriven pod lažnim imenom doktora Dabića.

Mediji koji se utrkuju u objavljivanju bilješki i komentara rade to senzacionalistički: srpski u nastavcima prenose dijelove u kojima se Mladić sukobljava s Miloševićem ili razno-razne označava ratnim profiterima, a poneki, poput tabloida, i “seksi-detalje” o prostituciji u redovima srpske strane. Hrvatski, pak, otkrivaju toplu vodu – da su se u ratu u Bosni i Hercegovini Mladić i njegovi njuškali s tamošnjim Hrvatima, ali bome i s onima iz Hrvatske, da su švercali naftu i ostale u ratu najvažnije proizvode i plaćali jedni drugima razne usluge, ponekad se i udružujući protiv “zajedničkog neprijatelja”.

Zbog 1995. zaslužio ulicu u Hrvatskoj

Nije ovo prvi put da se senzacionalistički pristupa informacijama vezanim uz najtraženijega haškog bjegunca: prije točno godinu dana, bosansko-hercegovačka Federalna televizija objavila je video-materijal iz tzv. običnog života Mladića i njegove obitelji. Vidjeli smo tako slavlje povodom rođenja njegova unuka, nekakvu svadbu i svakodnevne priče jedne obične obitelji… Uz to je išla i prva tranša Mladićevih dnevničkih ratnih bilješki Mladića, iz koje je bilo vidljivo da taj – kao i ostatak ekipe iz njegova okruženja – živi u potpunom neshvaćanju kako će se sve završiti, kao i da se uglavnom bavi naklapanjima i teorijama zavjere.

Srpski mediji, koji ovih dana objavljuju Mladićeve dnevničke bilješke, ne bave se njegovim ratnim zločinima, kao što se ni on nije bavio time dok je čukao svoje bilješke. Iz tog feljtonskog ispiranja mozga u medijima posve iskače dio u kojem se tvrdi da je 28. prosinca 1995. godine u kabinetu Slobodana Miloševića izjavio: “Ako treba, ja ću otići na Haški tribunal” i “Ako je to žrtva srpskog jedinstva – u redu”, te “Ne želim da budem opterećenje srpskom narodu, ako treba da odem – otići ću, ali odbijam sve napade na Vojsku Republike Srpske, taman da su i od gospoda Boga.”

Milošević mu odgovara: “Nemamo namjeru da izručujemo nikoga, čak ni Radovana Karadžića, a kamoli tebe, Ratko. Haški tribunal zaboravite. Nigdje neće nogom kročiti da bi nekoga hapsili. To su političke igre i nema veze s pravosuđem.” Na to će Mladić: “Nitko ne može Ratka Mladića živog sahraniti. Oni će nas natjerati da mene isporučite, a suđenje meni je suđenje srpskom narodu i vama i (Momčilu, op.a.) Perišiću.”

Hrvatske medije, kako vidimo, žulja dio u kojem Mladić piše o svojim sastancima s čelnicima tzv. Herceg-Bosne. Mladić spominje i onaj financijski “najteži” susret, 8. srpnja 1993. s Milivojem Petkovićem u Njivicama, tada načelnikom Glavnog stožera HVO-a, kad je hrvatskoj strani, u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka, prodao oružje za više od milijun njemačkih maraka i dvije cisterne dizela, s obavezom da ona u roku od tjedan dana plati još oko osam milijuna maraka.

Ta je priča uzbudila duhove i u Beogradu, jer – kako tvrde radikali, njihovi odbjegli naprednjaci i neki koji Mladića poznaju iz tih vremena – ne mogu povjerovati da bi on uzimao novac. Tako novopečeni naprednjak, general Božidar Delić izjavljuje: “Nezamislivo je da je Mladić tako nešto mogao učiniti. Mislim da to nisu njegovi dnevnici i da je sve namješteno. Ne bi on ništa uzeo od Hrvata, ovo se planski radi kako bi se blatili njegov lik i djelo.” Za razliku od njega, odvjetnik Mladićeve obitelji Miloš Šaljić kaže da je tokom rata bilo suradnje s Hrvatima i Bošnjacima, ali da Mladić nije uzimao novac.

Profesor Fakulteta za sigurnost Zoran Dragišić uopće nije začuđen “otkrićima” da je Mladić surađivao s hercegovačkim Hrvatima: “S obzirom na njegovo ponašanje 1995., vjerojatno bi jedna ulica u Hrvatskoj trebala nositi njegovo ime. Usluge koje im je pružio u vrijeme akcije ‘Bljesak’, kad vojska nije reagirala već su pustili da ovi opustoše sve, sigurno imaju svoju cijenu.”

Preseljenje naroda

Ima kod Mladića u bilješkama i onog čuvenog “preseljenja naroda”. “Ja sam rekao da se povuku granice, da se preseli narod”, piše on nakon listopada 1992., kad su se u Ženevi susreli tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik SRJ Dobrica Ćosić (tada Miloševićev čovjek na čelu SRJ, pa bi valjalo pretpostaviti da je to ideja dvojca Tuđman-Milošević iz Karađorđeva, a ne i Ćosićeva osobno). Sjetit ćemo se povratka dvojice pregovarača: na zagrebačkom je Plesu Tuđman, sumnjiv na prisustvo viskija u krvi, održao press konferenciju i prvi put javno izrekao ideju tzv. humanog preseljenja, a Ćosić je konferenciju na Surčinu otkazao i bez izjave novinarima otišao kući. No, to Mladića nije popustilo ni do kraja 1995., pa ni nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, jer je – kukajući da je taj sporazum nepravedan po Srbe – snatrio i piskarao o tome što bi trebalo pripasti Srbiji, a što Hrvatskoj.

Dnevnici Ratka Mladića, kako se čini (a vidjeli smo tek izvatke iz bilješki!), bacit će dodatno sudsko (haško) svjetlo na mračne devedesete, na svim stranama. Njega samoga, kao ni tadašnje gospodare rata, neće opravdati ni u čemu: jasno je kako su ratovali u Bosni i Hercegovini i kako im se, svima skupa, fućkalo za narode koje su navodno branili, jasno je i da su države Srbija i Hrvatska u te sramotne sukobe i zločine u susjednoj državi bile itekako upetljane. Međutim, sve je to skupa stvar za sud: i onaj Haški i ove naše domaće, pred koje taj dio istine još nije došao. A kad će i hoće li uopće – ne zna se. Tome svakako neće pridonijeti senzacionalističko i lažno-moralističko feljtoniziranje ratnih dnevnika ratnog zločinca Ratka Mladića.