Sve o mojoj majci, s ljubavlju

Jedan kriterijum za dobru knjigu je kad uspeš da je pročitaš do kraja. Tačnije, kad poželiš da joj se prepustiš jer čitanje ide bez napora i otpora. Drugi kriterijum bi mogao da bude da te knjiga iznenadi. Recimo, očekivao si aktivističku tiradu zaogrnutu u providan literarni celofan, povod za autorovu medijsku autopromociju. A dobio si aktuelno štivo čija književna konstrukcija nije zapuštena ni banalna. Možda je to prvi dobitak novog romana Vedrane Rudan (1949., Opatija) “Dabogda te majka rodila”: izlazak iz ekskluzivne sfere kršenja društvenih tabua. Veće poverenje iskazano u sklop priče autorku sigurno neće sprečiti da “propoveda” da pretučena ili silovana žena treba svom nasilniku da zarije makaze u vrat, ali kritičaru pruža priliku da progovori i o kvalitetu samog romana a ne tek o “strategijama skandalizovanja” javnosti.

Ljubav prema majci – mit ili dar

Odnosom ćerke prema majci u poznoj starosti i preispitivanjem pojmova kakvi su ljubav prema roditeljima i dužnost staranja o njima, nemoćnim i bolesnim, bavila se i Dubravka Ugrešić u svom romanu “Baba Jaga je snijela jaje” (Vuković&Runjić; Geopoetika, 2008). Ipak, dok Dubravka Ugrešić priču geo-kulturalno izmešta u prostor Bugarske i Češke i usložnjava je uvođenjem mitoloških i fantastičkih motiva, roman Vedrane Rudan je sav ovovremeni (tranzicioni) i ovdašnji (zagrebački). Motivacija invaliditeta jednog sporednog lika ukazuje na apgrejdovanu aktuelnost Vedrane Rudan. Pino, kolorator drvenih anđela-zaštitnika od čije prodaje će naratorka moći svojoj majci da priušti najskuplju domsku negu u Hrvatskoj, izgubio je noge kao vojni volonter za visoku platu u Afganistanu a ne, recimo, kao dragovoljac u ratovima 90-ih.

Zapravo, vreme u romanu Vedrane Rudan, kao i njegova kompozicija, raslojeni su na retrospektivne sličice naratorkine evokacije traumatičnih doživljaja iz detinjstva i na savremenost u kojoj koegzistiraju epizode konfliktne komunikacije sa “udomljenom” majkom i epizode iz prodavnice bojadisanih anđela. Trodelna struktura romana “Dabogda te majka rodila” omogućila je Vedrani Rudan da “pokrije” više različitih oblika maltretmana: naratorkine traume potiču od toga što ju je u detinjstvu otac seksualno uznemiravao, dok se skučeni gift shop preobražava u pozornicu na kojoj kupci, pretežno žene, iznose svoje intimne drame. Naratorkina majka oslikana je dvojako: kao egocentrično stvorenje, nezainteresovano za to što je njen muž zlostavljao njihovu kćer, ali i kao žrtva surovosti svog porodičnog okruženja (brat ju je tukao, majka prekinula školovanje, prinudila je da radi i da se uda, i tako živi u braku bez ljubavi).

Telo staraca je odbojna propadljiva tvar: u staračkom domu naratorka oseća “smrad trulih ljudskih bića koja glasno gnjile”. Vedrana Rudan je sklona ciničnim formulacijama koje sugerušu tezu o večitom ratu i nepremostivom jazu među polovima i generacijama, dok u društvu vlada sankcionisano nasilje muškarca nad ženom i oca nad decom. Ipak, namerno ili ne, njen novi roman nosi optimističku poruku. Nasilje i zlostavljanje nisu neizbežni dar predaka a bliskost i razumevanje mogući su u odnosu između supružnika. To potvrđuje primer naratorkine porodice. Njen muž je nežan partner i podrška u odnosu sa mušičavom majkom a njena ćerka neistraumatizovano dete koje će zapamtiti miris svoje majke kao suptilan miris parfema. Za naratorku, miris roditelja je simbol radikalnog egzistencijalnog prekida. Svog oca pamti po zadahu “belog vina i češnjaka”, dok je prepipava i trlja genitalije o nju, dok je trajno zaboravila miris majke.

Mali dekameron ljudske patnje

“Dabogda te majka rodila” ima pomalo odlike kolektivnog autorskog rada: paradoksalni kum romanu bio je Predrag Lucić a autor dopadljive montaže na naslovnoj strani Mirko Ilić. U sceni koja nije lišena humora, žena koja kupuje bifla citate svojih omiljenih autora (citiraju se i Lucićevi stihovi) a naratorka imena sportista i sportske novosti. Uopšte, ispovesti kupaca su pravi mali dekameron ljudske patnje i predstavljaju najbolji deo romana. Iritantno česta, dijaloška poglavlja u kojima naratorkina majka govori koliko je puta toga dana šetala i koliko i gde vršila nuždu sasvim su funkcionalna. Ona proizvode utisak dugotrajne mučnine procesa odloženog umiranja, koji opterećuje i majku koja priziva smrt i ćerku koja je i posećuje i izbegava. Lik naratorke sastavljen je od dva plana: evokaciju detinjstva prati kritička zapitanost nad smislom rodnih i krvnih odnosa; dok je u svojoj radnji površna i koristoljubiva prodavačica usmerena jedino na to kako da uvalja svoju krilatu robu. To dvojstvo psihološki nije uspelo.

Roman Vedrane Rudan završava se intrigom. Na majčinim kostima otkrivena je metastaza koja upućuje da njene konstantne žalbe nisu bile neosnovane i da je njen, po rečima lekara fantomski, bol bio više nego stvaran. To je efektna završnica koja, nalik problematičnom raspletu krimića, izaziva više nedoumica nego što ih rešava. Na stranu neočekivani nemar preplaćenih medicinara u privatnoj ustanovi kojima je u interesu da što duže održe štićenike u životu, dovedeni su u pitanje iskazi majčine cimerke i negovateljica koje sve vreme tvrde da je naratorkina majka ječala i žalila se tek kada bi se pojavio neko od njene rodbine. Sa metastazom, takvo ponašanje nije verovatno, kao što nije ni hotimična laž svedoka majčinog ponašanja.

Strepnje su mi bile jače od nada, ali, očito, iznenađenja su moguća. “Dabogda ti Vedrana Rudan roman napisala” nije kletva. U ovom slučaju to je poziv na čitanje ove više nego solidne knjige.