Trash & carry

Dan nakon što je estradni zabavljač i pjevač lakih nota Duško Mucalo praktički imenovan intendantom Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, te nakon što su uslijedile prve negativne reakcije takozvane kulturne javnosti, u uredu gradonačelnika upriličen je hitan sastanak kako bi se reagiralo na nenadanu kriznu situaciju. Odslušavši Mucalovu žalopojku – ucviljenu ispovijed o tome kako ga ignoranti i zli ljudi proglašavaju nekompetentnim premda je u životu pogledao skoro šest kazališnih predstava, te pročitao sve nastavke “Kekeca” i “Pirga” – Arčibald Kerum, pročelnik Gradskoga ureda za kulturu, tugaljivo je spustio glavu na prsa, pa zatim još niže, ne pokazujući namjeru da je uskoro podigne.

– Arčibalde! – uzviknuo je gradonačelnik. – Stoput sam ti rekao da ne ližeš jaja za vrijeme sastanka!

Odgovorni gradski dužnosnik začuđeno je pogledao Željka Keruma i nagonski usmjerio uši prema plafonu.

– Nije kulturno, jebemu mater! – bjesnio je gradonačelnik i pokazao prstom ka vratima. – Aj mrš vanka!

“Magazin” u kontroli leta

Tako je Arčibald Kerum, gradonačelnikov smeđe-bijeli terijer, smijenjen s dužnosti pročelnika Gradskoga ureda za kulturu i postavljen na manje zahtjevno mjesto rektora Sveučilišta. Na njegovu raniju funkciju imenovana je pudlica Regina, za koju se pretpostavljalo da će, barem zbog bioloških predispozicija, tu stvar s jajima ozbiljno shvatiti.

Gornji prizor navodno je izmislio ovaj potpisnik, poznati pasji sin. Ali to je vrlo uvjetno. Pokazuje se da u Splitu više nije moguće izmisliti nešto do te mjere bolesno da ne bude potvrđeno u realnosti. Split je grad koji sistematski ubija u pojam ljude s bujnom i izopačenom maštom. Taman pomisliš da si raskalašeni literat, specijaliziran za žanrove horrora i perverzne fantastike, a ispostaviš se kao puki provincijski izvjestilac.

Stephen King u Splitu bi bio neugledni dopisnik gradske rubrike “Slobodne Dalmacije”, smušenjak kojega bi urednik svako malo klepao po zatiljku i upućivao da mu, umjesto sve te dosade s monstrumima, psihopatima i serijskim ubojstvima, “napokon donese nešto živo”.

– Što ima življe od petnaest leševa? – debilno pita King, a urednik sijeva očima i reži: – Ugledaj se na kolegu Ivančića, on je pribavio nastupni govor rektora Arčibalda Keruma!

Uglavnom, nisam sklon prikloniti se općem užasu i konsternaciji takozvane kulturne javnosti u pogledu izbora Duška Mucala za teatarskog intendanta. Svi koji vjeruju da je tim činom splitski demokratski eksperiment dosegnuo svoj dramski vrhunac, to jest civilizacijsko dno, ljuto se varaju. Socijalno-kulturni laboratorij podno Marjana sprema još mnoga ugodna iznenađenja.

Ovaj izvjestitelj, recimo, raspolaže informacijom da se u uredu gradonačelnika Željka Keruma danima ozbiljno pregovara oko mjesta ravnatelja Kliničkoga centra Firule: za funkciju je navodno predbilježen Popularni Jole, a ambiciozni Giuliano već oštri mikrofon za položaj šefa neurokirurgije. Glasine također kažu da će svi članovi grupe “Magazin” uskoro biti postavljeni za kontrolore letenja u gradskoj zračnoj luci. Skladajući oratorij za Maksima Mrvicu, Tonči Huljić se pak kandidirao za splitskoga nadbiskupa, s velikim izgledima da preuzme dužnost čelnog duhovnika, pošto je i vlasnik grada u njegovoj glazbi prepoznao golemi pastoralni potencijal i poruku s nebesa. Potapšao ga je po ramenu, štipnuo za obraz i rekao: “Dobar si, bog te jeba!” Ne vjerujete? Dobro, još jučer niste vjerovali ni za Mucala. Ni za Arčibalda…

Diletantizam je, naime, postao princip svih principa, neka vrsta službenoga svjetonazora, proizašao iz “antipolitičkoga” pučkog naboja. Duško Mucalo, podržan tom masovnom energijom, u najmanju će ruku depolitizirati utvrdu elitne kulture s gipsanim anđelima na pročelju. Donedavno, dok je gradskim institucijama nacionalnoga ranga još uvijek neprikosnoveno drmao HDZ, kultura je bila instrumentalizirana tako da služi vladajućoj politici, a sada će kultura služiti vladajućoj kulturi. Vladajuća kultura, pak, podrazumijeva pljuvanje po ulici, vožnju kroz crveno svjetlo na semaforu, brisanje nosa o rukav, psovanje konobara i novinara, te nadahnute nastupe Tereze i Olivera koji pjesmom izražavaju potporu generalu Anti Gotovini.

– Čim čujem riječ kultura hvatam se za šlager! – navodno je, pijan kao letva, uzviknuo jedan od bliskih suradnika fašističkoga diktatora s karakterističnom frizurom. Hitler iz našeg sokaka to je shvatio prilično ozbiljno, dao se na posao i gradom se ubrzo pročula vijest – nakon što je namirio rodbinu, prijatelje, znance i poslovne partnere, Kerum časti turama funkcija cijelu birtiju. Jedini uvjet je da ne raspolažeš nikakvim znanjem o onome čime ćeš se baviti, kako bi koncept integralnog diletantizma dao puni rezultat. Tek kada svaki od dužnosnika u aparatu gradske administracije ne bude imao ni najblažega pojma o oblasti kojom upravlja, moći će se utvrditi da je vlast konstituirana u punom smislu riječi i da kompletna rukovodeća garnitura slijedi gradonačelnikov svijetli primjer. Građani će dobiti upravo ono što su zaslužili: od sreće će padati na dupe, dok u kontroli leta operira grupa “Magazin”.

“Iskustvo je svaki put pokazalo da kad nešto ne znaš onda se tome više posvetiš nego netko tko je iz te branše”, izjavio je prije par mjeseci Kažimir Stazić, inženjer strojarstva i pomoćnik direktora Kerumove tvrtke “Diokom Novi”, upitan zbog čega je postavljen u Upravno vijeće Muzeja Grada Splita. Dodao je da on, uostalom, “često ide u muzeje”. Slično je razmišljala i Kerumova nećakinja Dunja Matković kada je preuzimala dužnost u Upravnom vijeću gradskih dječjih vrtića: “Imam iskustva u radu s djecom budući da odgajam dvoje vlastite.” Tako isto i Mucalo: upoznao je sve tajne kazališta iz perspektive gledatelja. A zar program te kulturne ustanove nije namijenjen ponajprije gledateljima?

Kod Biškupića

Ukratko, program splitske kazališne kuće bit će identičan programu splitske vlasti – trash and carry. No, zbog nejasnih državnih razloga, ostaje još da novog intendanta potvrdi ministar kulture Božo Biškupić. Kao okorjeli splitski izvjestitelj, mnogo bolje informiran od debila Kinga, pouzdano znam kako Željko Kerum tu stvar neće prepustiti slučaju, nego je već poslao nadležnu osobu na pregovore, a i sam je u njenoj pratnji zaparao u Zagreb, da osnaži delegaciju.

Ljubazna tajnica rado ih je pripustila u ministrov ured, nakon što se uvjerila da je gospodin Biškupić joj uvijek živ, ili bar stvara takav dojam. Tijekom pregovora Kerum uglavnom strateški statira i ne miješa se u diskusiju. U pola sastanka na mobitel ga zove nestrpljivi Mucalo:

– Onda, šefe? Šta ima?

– Sačekaj malo, prika, sastanak još traje…

– Dobro, znam, al kakva je zasad situacija?

– Da ti pravo kažem, nije baš ružičasta.

– Nego kakva?

– Onako, kafenkasta…

– Šta to znači, jebote?

– Pročelnica Gradskog ureda za kulturu, moja Regina, upravo se pokenjala u ministrovu kabinetu!