Vlast koristi naše strahove

Vaš roman “Sedam strahova” (Algoritam, 2009.) izazvao je popriličnu pažnju. Reč je o pesimističnoj knjizi u kojoj pored iskošene, košmarne percepcije dominiraju osećanja usamljenosti, otupelosti, gorčine, depresije, besa i, naravno, straha. Čime, dakle, objašnjavate evidentni uspeh knjige?

– Radujem se, ali ne znam da objasnim. Nisam očekivao da ću dobiti ovoliko pohvala. Dok sam pisao trudio sam se da ne razmišljam o čitaocima, kritici, niti mjestu knjige u savremenoj književnosti. Nisam želio da se opterećujem više nego što je potrebno, najvažnije mi je bilo da zaokružim priču, pa sam pisao natenane, rasterećen, usmjeren na vlastito zadovoljstvo. Potpuno je drugačije kada tekst izađe iz foldera i pretvori se u knjigu. Tada mi je stalo do toga šta ljudi misle o njemu. To zna jako da boli, ali do sada sam imao sreće. 

Zašto “Sedam strahova”? I u samoj knjizi pominje ih se više. Uopšte, zašto broj sedam koji provejava knjigom?

– Broj od sedam strahova je rezultat moje privatne računice i iza njega ne stoji nikakvo naučno istraživanje. To što imaš više od sedam strahova samo znači da si više čovjek, tako se i u knjizi pominje. Simbolika broja sedam je jaka, postoji mnogo obrazloženja i čovjek ne zna kojem da vjeruje. Često se koristi, u nekim dijelovima knjige pomalo se i rugam tome. Sada sam se i ja pridružio toj gomili, ali nisam imao izbora, kako rekoh, sedam je rezultat intimne računice.  

Knjiga je izuzetno slojevita. Različite realnosti u njoj su protočne: onostrani svet duhova i demona susreće se slobodno sa svetom ljudi, mnogi likovi imaju nadnaravne osobine i uloge. Da li je roman “Sedam strahova”, premda srazmerno ekonomičan, rezultat i pažljivog prikupljanja podataka, ili vas je priča naprosto vodila?

– Prilično pažljivo sam je planirao, neke scene sam crtao u bilježnicu da vidim kako funkcioniraju na taj način. Koristio sam mnogo podataka, a do njih sam lako dolazio. Od samog početka. Kada sam na jednoj književnoj večeri uzgred pomenuo da me zanimaju rudarski duhovi, prišla mi je djevojka koja je napisala rad o njima. Ili, razmišljam o hijerarhiji plemenitih metala pod zemljom i isti dan, kod uličnog prodavca, za male pare kupim knjigu koja to savršeno jednostavno objašnjava. Skoro da su informacije same padale na sto. S druge strane, pravio sam ogromne pauze tokom pisanja, neke su trajale i po pola godine. Tekstu su me vraćale određene rečenice na koje sam nailazio, poput stiha Nazima Hikmeta: “Kao tamna voda živi ovaj čovjek.” Te rečenice sam stavio na kraj knjige pod naslovom “Savjeti”, zato što ih tako doživljavam. One su me vodile. Jednom sam rekao kako mi se čini da se knjiga sama pisala, nisu me tada ismijali, pa ću to i ovdje ponoviti.    

Tematizujete i nerazjašnjeni slučaj Muzičke škole u Zenici, tog “logora u centru grada”. Naravno, na vama svojstven, snolik (ili pre košmaran) način. Koliko se i kako BiH nosi sa ratnim nasleđem, mračnim kakvo već jeste? Ima li razloga za optimizam spram budućnosti?

– Kada je prosjak prišao jednom zeničkom slikaru i rekao mu da tri dana ništa nije jeo, ovaj je podigao pogled s novina i sasvim ozbiljno, s puno zabrinutosti odgovorio: “Moraš jesti, makar nazor.” I ja bih najradije tako odgovorio na ovo pitanje – moramo biti optimistični, makar nazor.

Dobro se nosimo s ratnim nasljeđem, toliko dobro da godinama uspješno manipulišemo s njim. Zavisno od potrebe, lako mijenjamo pozicije žrtve i heroja, poraženih i pobjednika. Kada se izvinjavamo, obavezno dodajemo ali, sočno govorimo o drugoj strani, o sebi tiho i kada nemamo kud. Naše vlasti su svjesne velike moći strahova i majstorski ih koriste. Opstali su samo zahvaljujući njima i njihov jedini pravi strah je da mi savladamo svoje strahove. Eto, nikako da pobjegnemo od strahova. Ljudi će pomisliti da sam nekakva opsesivna kukavica.  

Pored pisanja bavite se novinarstvom. Urednik ste web portala Žurnal, a vodite i radio-emisiju. Da li se smatrate novinarom koji piše knjige, piscem koji se bavi novinarstvom, ili nečim trećim? Ima li tu ikakve distinkcije i da li je ona po bilo čemu bitna?

– S obzirom na to koliko vremena čemu posvećujem, odlučio bih se za ono prvo, a volio bih biti nešto treće. Živim od novinarstva, a knjige pišem iz drugih razloga, često ih mijenjam, pa ni sam ne znam koji da navedem. Trudim se da i u novinarstvu i u književnosti sačuvam čist obraz, da budem pošten i iskren.

Da li verujete u nešto što bismo, u nedostatku boljeg izraza, nazvali neologizmom “jugosfera”? Šta bi to trebalo da bude?

– Ja vjerujem u bratstvo duša, kako bi rekao Zdenko Franjić, dobri duh zaštitnik svih provincijskih pankera.