Vuvuzele – ostaju

A, tako je dobro počelo, kad je u četvrtak, 10. lipnja 2010. s neba (iz Vlade RH) u močvaru HRT-a tresnula gromada dobre vijesti da se pristojba za gledanje naše “narodne/državne/opće” televizije – pogrešno krštene “javnom”, kao da postoje neke “tajne” TV? – mjesečno umanjuje za 20 kuna… Bilo je počelo dobro, ali to “obećanje, ludom radovanje” potrajalo je nekoliko dana, da bi se onda nebesa smrknula i u ponedjeljak, 14. VI. o.g. porekla ono što je bilo planirano, odgađajući vlastiti plan navodno do 1. X. o.g., što je obznanjeno istovremeno s viješću kako će “navijači” na svjetskom nogometnom prvenstvu i dalje moći slobodno koristiti svoje famozne (da, glasovite) trublje, zvane “vuvuzele”. Dakle, i tamo daleko (u JAR-u), i ovdje blizu (na HRT-u), sve ostaje isto, vuvuzele će i dalje drečati, a na ovdašnjoj našoj narodnoj/državnoj/općoj televiziji (kako je ispravnije trebalo prilagoditi engl. pojam “public TV”!), “vuvuzele” su, za mene, sadržane u onom “promidžbenom programu”, koji ispunjava skoro čitav program, od jutra do sutra. Vajkaju se siroti “teleradnici” da baš takvim “programom” ubiru danak za onaj popara-program, što ga prave od staroga memljivoga kruha (č.: repriza), umočenoga u bljutavu vodicu licencnih “Plesova…” i “Pjevanja…” sa zvijezdama, a sve za “javni” interes.

Sad, kad je Vlada najprije najavila mjeru ograničavanja golemih svota koje se, za niškoristi, ubiru od “pretplatnika” (prisilno unovačenih!), a onda tu mjeru opovrgnula (ad calendas graecas?), dignuli su veliku graju svi vrapci na Prisavlju. Navodno bi takav potez HRT “bacio na koljena” ili “otjerao u stečaj” ili “posve komercijalizirao”, a nikome (od insajdera) nije palo na pamet da bi ih ova mjera mogla/trebala natjerati/navesti/privoljeti da malo skrešu svoju umišljenost i da marljivije prionu radu, da uozbilje tu “javnu” ulogu u koju se toliko zaklinju…, dok mi, prosječni pučani (kojima tepaju “dame i gospodo” kad sakupljaju milodare za obranu optuženika za ratne zločine u “humanitarnoj akciji”; “Za istinu”, HTV1, 13. VI.), ozbiljno sumnjamo u poštenje njihove “javne” uloge.

Dok se “iznutra” (insajderski) začula dreka i kuknjava, dotle su vanjski komentatori pokušali uravnotežiti omjer koristi i štete koju bi Vladina (za sada neprovediva) odluka mogla prouzročiti samoj televiziji i društvenom interesu. Od relevantnijih komentara mogu spomenuti samo neke energičnije, jer su se ostali držali većinom srednje linije (nezamjeranja previše ni Vladi ni HRT-u), a ti su: Zoran Kusovac “Nacionalna TV kuća mora se restrukturirati” (“Jutarnji list”, 12. VI.) i Denis Kuljiš “Recept za televiziju: sjekira, pila i skalpel” (“Jutarnji list”,14. IV.). Ima pravo Z. Kusovac obrazlažući kako je HRT “socijalistički mastodont uvjeren u vlastitu visoku državotvornu misiju” (premda ne bi trebalo zaboraviti da nam je preminuli socijalizam ostavio u nasljeđe dotičnog mastodonta i da smo se i u kapitalizmu koristili argumentom njegove težine, kad nam je trebalo…). On predlaže restrukturiranje i rezove, a na te se prijedloge još žešće nadovezuje D. Kuljiš, koji bi najradije sjekirom izmasakrirao “mastodonta”, većinu bi zaposlenih razjurio, znajući da “to nije lako, niti je jeftino”, te da “zahtijeva viziju, energiju i novac”, odnosno “ravnatelja s jakim mandatom”.

Kako se ne bi reklo da se šlepam, na pomodne događaje i afere, puštajući drugima da vade kestenje iz vatre, moram neskromno pridodati da sam svoje prijedloge glede restrukturiranja HRT-a (HTV-a), objelodanio još prije deset (10) godina. Kad se početkom ovoga tisućljeća bilo počelo pompozno najavljivati i reklamirati nekakvu “totalnu televiziju”, navodno sukladnu nekim svjetskim “trendovima”, onda sam bio progovorio protiv takve “kolonizacije” našega slobodna vremena, zalažući se za povratak u normalu (“Ukinite 3×24”; u kolumni “Hitna služba”; “Vjesnik”, 20. I. 2000.). Tada su nam s Televizije obećavali iliti prijetili kako će sva tri programa državne/nacionalne iliti “javne” televizije, non-stop emitirati program, dakle po 24 sata, od jutra do sutra (I i II program su se u tom pogledu ponešto održali, dok je III skresan i bačen u zapećak, premda je najbolje uređivan!). Takvo bildanje vremenske  sheme značilo je ili izmišljanje nepotrebnih emisija ili kupovanje suvišna, stranoga programa, a u svakome slučaju povećavanje broja zaposlenih i/ili honoraraca. Kako se to, do danas, pokazalo zaista bacanje para u vjetar (trošenje vremena ni u što), uz bok energičnijih (i cit.) kolega predložio bih skromniju varijantu: u razmjerima novčane mase, koja bi se sakupila i kad bi bila provedena Vladina uputa o smanjivanju “pretplate”, moglo bi se vrlo učinkovito i u interesu javnosti, sve sabrati/sažeti u – skraćenom programu (sva tri programa neka emitiraju u vremenu između 17 i 24 sata, možda prije i dulje, izuzetno, nedjeljom). A, ovako ostaju nam samo – vuvuzele!