Bogdanović je bio poeta i antropolog

Nedavno je u Beču, u 87. godini, od posljedica srčanoga udara preminuo istaknuti arhitekt, teoretičar, sveučilišni profesor, političar i disident Bogdan Bogdanović. O njegovu djelu govori Ivan Ristić, poznavatelj Bogdanovićevog velikog i važnog, ali zapostavljenog opusa.

Pri pomisli na Bogdanovića najvećemu broju ljudi na pamet prvo pada jasenovački cvijet koji je izveo 1966. godine. Kako povijest umjetnosti gleda na taj spomenik i uopće osebujno krajobrazno rješenje spomen-područja?

– Najpre bismo se morali zapitati da li su kategorije jedne jedine struke – istorije umetnosti – dovoljne da bi se razgovaralo o Bogdanovićevim spomenicima, pa time i o jasenovačkom spomen-području. Ja mislim da nisu. Razmišljajući i crtajući, Bogdanović je bio poeta, antropolog, istražitelj lokalnih mitova, politička ličnost i još mnogo štošta. Ako mu je išta bilo strano, to je bila uskogrudost – bilo profesionalna, bilo moralna, bilo intelektualna. Pejzažna intervencija u Jasenovcu predstavlja radikalno, smelo rešenje, ali i redak primer savršenog razumevanja prirodnog okoliša. Arhitekt je shvatio da bi njegov omiljeni materijal – a to je bio kamen – u panonskoj ravnici delovao deplasirano, pa se odlučio za beton. Tako je, kao simbol praštanja, nastao veliki cvet, a ako hoćemo i pehar, koji u Bogdanovićevom opusu predstavlja jedinstven primer skulpturalne gestualnosti organske forme. Neki su ga tumačili i kao kupolu, doduše obrnutu, koja je po definiciji materijalizovana abrevijatura nebeskog svoda. Nisu prenebregnute ni nekadašnje lokacije baraka, radionica i ostalih mesta stradanja: obeležene su veštačkim kraterima i tumulusima.  

Bogdanović je zapravo radio land art i prije nego što je taj termin službeno izmišljen.

– Da, moglo bi se tako reći. Ako govorimo o remodulaciji terena, izdvojio bih i kruševačko “Slobodište”, nastalo na poljani van grada na kojoj su tokom Drugog svetskog rata Nemci i kvislinzi streljali više stotina talaca. Poseta “Slobodištu” je jedinstven doživljaj, odmah postaje jasno da se nalazite na jednom sasvim posebnom mestu. Zemljani nasipi kojima je ono okruženo čine neku vrtu ograde, zida koji vas deli od profane svakodnevice. U jednom od dvaju veštačkih kratera iz tla izranjaju kamena krila kao simbol večitog obnavljanja života.

Pretpostavljam da se tu radi i o ideološkoj poruci, a “Slobodišta” imaju i međunarodni značaj?

Land art s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih je umnogome nastajao sa ekološkim predznakom. Ne treba smetnuti s uma da je to bilo vreme antiratnog bunta, levičarskih pokreta mladih u Americi i u Zapadnoj Evropi. Za nas je, međutim, interesantno da se povodom “Slobodišta”, otvorenog još 1965. godine, o takvim konotacijama nije razmišljalo, da bi ono tek naknadno, krajem sedamdesetih, bilo proglašeno prvim ekološkim memorijalom u Evropi. Bogdanović je, dakle, imao stvaralačku intuiciju za kojom su pomodne ideologije i umetnička teorija pomalo kaskale. 

A ako govorimo o Bogdanovićevim arhitektonskim cjelinama u konvencionalnom smislu?

– Tu bismo se mogli prisetiti partizanskog groblja u Mostaru, dovršenog takođe 1965. Radi se o pravom malom gradu mrtvih, sa kaskadama, zidinama, kulama, lavljom kapijom i jednom uskom uličicom popločanom kamenim oblucima. Vidimo, dakle, da se arhitekt i u ovom slučaju poslužio lokanim idiomom: Mostar, to je Orijent i Mediteran. Morska obala nije daleko. U tome je zapravo tajna omiljenosti Bogdanovićevih spomenika među lokalnim stanovništvom. Bio je u stanju da oseti puls mesta, pa su ljudi u tim građevinama pronalazili sebe, deo neke svoje zavičajne priče. A ako su dolazili sa strane, razume se da su imali neki drugi način iščitavanja, ne manje interesantan od onog lokalnog!

U kojoj se mjeri bavio klasičnim arhitektonskim tipologijama i da li je nešto od toga ostvareno?

Da, ali samo na početku karijere, pedesetih godina. Pošlo mu je za rukom da delimično realizuje jedno malo naselje pod Avalom. Te su kuće zidane od grubo tesanog kamena, delom u duhu anonimne arhitekture, delom možda i u smislu nekakvog hommagea Jožetu Plečniku. Kao celina, naselje predstavlja otklon od velikopoteznih, megalomanskih urbanističkih koncepata onog vremena. Bogdanović je često navodio primere rigidnosti u posleratnoj građevinskoj praksi, na primer da su u vreme njegovih studija, a i kasnije, bila dozvoljena isključivo dva tipa prozora! A on se sa duhovnom skučenošću svoga okruženja teško mirio. Ispostavilo se da upravo memorijalna arhitektura može biti ona profesionalna niša u kojoj će moći da ostvari svoje metaarhitektonske vizije. 

Devedesetih je napustio rodni Beograd i živio u egzilu. Možete li reći nešto o političkim utjecajima i njegovom angažmanu, između ostaloga i kao gradonačelnika Beograda osamdesetih?

– Beogradski novinar Teofil Pančić je jednom prilikom primetio da Beograd, za razliku od ostalih gradova, nije imao predsednika opštine već gradonačelnika! To bi značilo da je Bogdanović, rođenjem i poreklom Beograđanin, štaviše pra-Beograđanin, bio mnogo više od državnog činovnika, da je bio simbol. A vremena su bila napeta: unutar srbijanskog Saveza komunista tinjao je sukob između liberalne i boljševičke struje. Znamo da je ova druga sa Miloševićem na čelu odnela prevagu, a znamo i kako su se usled toga razvijale stvari u Jugoslaviji krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Bogdanović je još 1987. u svome otvorenom pismu Centralnom komitetu upozoravao na procese restaljinizacije u jeziku, pa time i u političkoj praksi. Nakon što je na početku rata u bivšoj Jugoslaviji digao glas protiv nacionalističke histerije, protiv rušilačke pomame, bio je definitivno primoran da sa suprugom Ksenijom napusti Srbiju. Život mu je bio ugrožen.

Mnogi su njegovi spomenici devedesetih devastirani, primjerice onaj splitski na Klisu. Ima li još takvih primjera? 

– Da, nažalost. Dok su mnogi spomenici postali žrtvom pukog nemara, neki su bili izloženi i planskom granatiranju, pogotovu ako su se nalazili na samoj liniji fronta. Mislim tu na kenotafe žrtvama fašizma na Smrikama kraj Travnika i na spomen-park u Vukovaru. Partizansko groblje u Mostaru je takođe ozbiljno oštećeno. Utešno je što je ove spomenike moguće obnoviti, ako ne danas, a onda kroz nekoliko godina, kada i ako dođu neka bolja vremena. Razume se da na područjima opustošenim ratom ljudi imaju druge prioritete.

Poznavali ste ga i osobno, kakav je dojam ostavljao? 

– Profesor Bogdanović je ostavljao utisak savršenog Evropejca, barem u onom smislu u kome je to za moje pojmove bilo bitno. Šta pokušavam time da kažem? Gospodin “iz kuće”, ali i boem koji je shvatao neophodnost nekakvog nadrealizma u svakodnevnom govoru i praksi. Supraracionalne impulse je razumevao kao neku vrstu korektiva zdravoj pameti koja – ako je samo zdrava i ne zna ni za kakva “iskliznuća” – može voditi i u svoju suprotnost. Evo, ako želite, još jednog prividnog protuslovlja: čovek zamašnih umetničkih gestova, ali i zapanjujuće erudicije! Smatram svojom velikom privilegijom što sam ga poznavao.