Čemer i jad svakog dana osim Ivanjdana

Putevi do Metka, Počitelja, Čitluka i Divosela iz godine u godinu sve su uži i sve se teže probiti kroz granje i žbunje koje se nadvilo nad cestu. Malobrojni povratnici u ovaj kraj uglavnom nemaju socijalnih kontakata s hrvatskom okolinom i pravi su primjer koliko granica ljudskih očekivanja može biti niska i koliko čovjek može biti sretan s malim stvarima. “Dobro je kada smo na svom. Živimo dan za danom. Sretni smo što imamo penziju i što nas nitko ne dira”, ističu, a oči im govore da ih za drugo i ne pitamo.

Ova sela, nekada sa većinskim srpskim stanovništvom, danas su sablasno prazna. Vrijeme je tu stalo i kao da se nije ni pomaklo od avgusta 1995: samo vegetacija buja, iz ruševina spaljenih i porušenih kuća izviruje šuma. U Divoselu tek oronuli plotovi kraj puta pokazuju da je tu nekada bilo života: dvorište, kuća, djeca, živad… Razvučene trake pored cesta i seoskih puteva upozoravaju na mine, ali i na mnoge druge probleme na koje se više nitko i ne obazire. Da u ove krajeve rijetko tko navraća, potvrđuju i sami povratnici koji ističu da su sve rjeđi i dolasci novinara, koji su ih – ne tako davno – znali često uznemiravati, prevrtati im po prošlosti i otvarati rane.

Najteže je kavu i rakiju piti sam

Ovdje je svaka izgovorena riječ o ratnim zbivanjima dobro odmjerena. Ako je moguće, nastoje se izbjeći razgovori na tu temu. Starci kratko kažu: “Mrtvi znaju, ali šta oni mogu reći…”

Ipak, sedamnaest godina poslije akcije Medački džep i petnaest od egzodusa 1995, ove je godine Ivanjdan dočekan drugačije, s radošću. Nekadašnji tradicionalni narodni zbor, koji je skupljao mladost ovog kraja i vezivao ljude, ponovno je oživljen. Bar na tren, život je dobio  neku novu, svjetliju nijansu: ispred crkve Svetog Jovana Krstitelja, gdje je liturgiju sa sveštenstvom služio vladika gornjokarlovački Gerasim, od jutra se okupilo tristotinjak ljudi. Ispred crkve šator sa pićem i, čini se, za ovakve događaje neizbježnom pjevaljkom. U popodnevnim satima u crkvenom je dvorištu održan bogat kulturno-umjetnički program, prvi nakon rata. Beogradski KUD “Krajina” i dvorski pododbor SKD-a “Prosvjeta” pjevali su izvorne krajiške ojkače i plesali krajiška kola i plesove. Učesnici programa u ličkim su narodnim nošnjama, s prepoznatljivim ličkim kapama, izmamili mnogima suze na oči: ličko ojkanje i vučarenje oživjelo je davno zaboravljenu tradiciju i izgubljene običaje.

– Danas je poslije toliko godina veselo, živo, ali sutra će opet sve biti po starom: čemer i jad. Još će se nekoliko dana naša djeca, rodbina i gosti zadržati u Lici, a onda svatko svojim putem, natrag svom životu. Mi ostajemo sami, okruženi divljinom, samoćom i  veličanstvenim Velebitom, koji se jedini u ovoj prirodi nije promijenio od onih srećnih vremena – priča nam Mirko Zagorac iz Metka, otac Milorada, predsjednika KUD-a “Krajina”, koji je jedan od glavnih organizatora narodnog zbora.

Mirko Zagorac prvi je put nakon egzodusa Medak posjetio 1999. Dočekala ga je samo hrpa betona od minirane kuće: administrativna procedura za obnovu trajala je četiri duge godine,  potom sama obnova još dvije, pa dvije dok mu nije priključena struja…

– Obnova je trajala punih osam godina. Čovjek se baš načeka… Znate šta se sve može uraditi za godinu dana, samo kada se hoće. S druge strane, nekome je dosta tek nekoliko minuta da ti uništi sve, imovinu, djedovinu… Moja kuća je minirana mjesec i po nakon “Oluje”. Kome je  tada smetala? Jednostavno, htjeli su da zatru svaki trag našeg postojanja i da izbrišu sve za nama, kako se ne bismo vratili… Ali mene je sve vuklo u rodni kraj: tu sam se ženio, djeca se rađala, tu su mi sve radosti i žalosti. Nekada ovdje nije bilo niti jednog grma, a sada moram platiti čovjeku da mi pokosi livadu ispred kuće, kako bih vidio tko mi cestom dolazi. Najteže je ujutro popiti kavu i rakiju sam. Nekada je ovdje bio dugačak hrastov stol i ujutro nisam mogao sjesti bez velikog društva. U ovoj kući živjelo je nas petero, a sad sam sam, vuk samotnjak. Prvi mi je komšija kilometar i po dalje… – govori Mirko Zagorac. 

Džaba Beograd, Lika je Lika

Prije trideset godina iz podnožja je Velebita putem boljeg života otišao i Jovan Zagorac, Mirkov brat. Nekada je u zavičaj dolazio najmanje triput godišnje. 

– Svake sam godine obavezno dolazio 1. jula, cijeli sam mjesec ostajao. Sjećam se kosidbe, sušenja trave, žetve žita. Polja su bila puna, bilo je svega. A sada samo polja puna žbunja i drveća. Kada se sjetim svog Metka, uvijek mi je knedla u grlu. Ne mogu da govorim o tome. Pitam se zašto se sve ovo moralo zbiti – kaže sa suzama u očima.

Prvi put je u zavičaj ponovno navratio prije četiri godine; kaže da je tri dana sjekao šljive ispred rodne kuće, sagrađene davne 1929. Iako je kuću našao u devastiranom stanju, bez vrata i prozora, već je prvu noć, bez promišljanja, u njoj spavao. 

– Nisam želio drugdje, ni kod brata, nigdje… ovo je moja rodna kuća, tu sam rođen i to je posebna veza. Odmorim se ovdje, zaspim kao malo dijete, najljepše snove sanjam: djetinjstvo, majku, oca, nas djecu bose i gole, al’ sretne kao nikada poslije… Kada ujutro pogledam Velebit, meni je srce na mjestu, kao i kada se napijem vode s izvora. Otišao sam sa 25 godina u svijet, ali duša je uvijek ovdje, na Velebitu. To je zov zavičaja: džaba Beograd, Lika je Lika. Tu su mi svetinje, grobovi naših djedova. Ovdje sam proveo najljepše dane života, svoju mladost. A sada nema mojih ljudi, moje generacije. Kada vidim ovu travu i žbunje, osjećam se užasno… sve zarasta osim rana i uspomena – govori Jovan Zagorac. Zavičaja se prisjeti svake godine na Ivanjdan, kada se sa zemljacima okupi u Rakovici kraj Beograda. Nada se ipak da će starost provesti ovdje, uz svoj Velebit. 

Nostalgija u rodni kraj vraća i one koje je život odveo u Zagreb. Tako Mileva Potrebić, rodom iz Počitelja, svaki mjesec po nekoliko dana provede kod majke Nedjeljke.

– Mir i tišinu Like ne može da zamijeni ništa na svijetu. Samo da smo struju dobili: bez frižidera, više smo hrane bacili nego pojeli! Najteže je ipak zimi. Ralica u ovaj kraj dođe treći-četvrti dan, a dotad nitko nigdje ne može – priča nam Mileva Potrebić.

Njena majka, koja se bliži osamdesetima, pokazuje nam svoju uredno obrađenu bašču. 

– Kada sam se vratila, bila sam sama, ja i ćeno, nigdje žive duše. Kada vidim auto, odmah skočim da vidim tko je to zalutao. Ipak, djeca dolaze, vole ovaj kraj. Stariji unuk bio je mjesec dana sa mnom, iako nije bilo ni struje ni telefona – govori Nedjeljka Potrebić, kojoj su umjesto nekadašnje dvospratnice sagradili mnogo manju kuću, tek 35 kvadrata.

Da bar djeca znaju gdje su im korijeni

– Eto nas ovdje, ispred stare srušene kuće, gdje je svatko od nas imao sobu. Sada smo skučeni,  nemaju mi djeca gdje ni prespavati kada dođu – dodaje baka Nedjeljka.

Teško je reći da li su Milorad Zagorac i Nikola Popović iz KUD-a “Krajina” bili ovog Ivanjdana gosti ili domaćini. Popović, rodom iz susjednog Vrepca, ističe da se lička gluva kola plešu s posebnim ponosom i žarom. 

– Nadamo se da će današnje druženje prijeći u tradiciju. Pokazali smo da se ovako nešto može dogoditi: da bar jednom godišnje roditelji djecu dovedu na djedovinu i pokažu odakle su im korijeni – ističe Nikola Popović. Milorad Zagorac dodaje da su mnogi u Medak došli iz inostranstva, jer su pozivi za okupljanje kružili internetom.

– Drago nam je da smo malo obradovali naše starce koji su se vratili. Svatko od njih je inače zatvoren u svojoj kući, a samoća ubija: njima se susreti svode na pitanja tko je umro, to im je često jedino pitanje. Sada smo im unijeli malo radosti – kaže Zagorac, koji se na narodnom zboru sreo sa starim prijateljima i rođacima. Za ovakvih se prigoda razmijene uspomene i iskustva, ali daljina je prekinula nekada čvrste veze i danas svatko vodi svoj život. Kaže da mu svako spominjanje akcije Medački džep vraća istu, ružnu sliku iz avgusta 1995.

– S ovim našim dolaskom i ovakvim slavljem volio bih vratiti ljepšu sliku zavičaja. Tamo gdje živim, ta riječ ništa više ne znači, Beograđani su to davno ostavili po strani. Samo nama Krajišnicima ostaje da se borimo sa svojim uspomenama i osjećajima – kaže Milorad Zagorac.