Cijeđenje asfalta i alkohola
U dokumentarcu “Tempo di viaggio” Andrej Tarkovski, odgovarajući na jedno od postavljenih pitanja, kaže kako postoje popularni i komercijalni autori. U popularnosti nije vidio ništa loše, na koncu popularan je i Bach, ali komercijalizacija je nešto na što ne bi trebalo pristajati. Iako bi se u ovoj distinkciji stvar mogla raslojavati na više načina, Tarkovski je u svom lakonskom stilu pogodio u bit priče o “popularnoj” glazbi, koja je najčešće, kao što već i sami kužite, zapravo “komercijalna”, svojevrsno ubojstvo s predumišljajem.
Kada je Springsteen snimio Seegerovu pjesmaricu, bilo je pravilo aklamirati Bossu na još jednom pogotku “u sridu”, iako taj Springsteenov zgođušni albumčić nije ni jote dodao, recimo, Van Morrisonovu albumu obrada irskih balada iz osamdesetih: isti ton, isto veselje, ista pijana tuga, sličan orkestar, identičan nazdravičarski entuzijazam. Album zvuči više kao marketinška dosjetka nego kao autentična inspiracija, revijske je intonacije i nije nimalo osvježavajući, što god industrija zabave imala za reći. Naravno da albumi obrada trebaju biti novost, da trebaju biti svježi i da bi trebali donijeti nešto “novo”, čega prije nije bilo, jednako kao i autorski albumi; to je, na koncu, razlog zašto bi ih trebalo snimati, onaj dobar razlog. Loših je razloga bezbroj: ponekad je, da spomenemo jedan, zvijezda potpisala ugovor za izvjestan broj albuma što ih za određenu diskografsku kuću treba snimiti, pa je ovakvo rasviravanje idealan način za ispuniti normu. Ponekad je zvijezdi braka navrh glave, pa mu se skita izvan kuće. I tako dalje.
Springsteen gostuje na novom albumu Alejandra Escoveda, alkoholičara i glazbenika čiji opus nije komercijalan u smislu u kojemu je komercijalan Boss, niti je popularan u razmjerima u kojima je spomenuti šef bio popularan tamo negdje osamdesete ili sedamdesetosme, no ima nešto od tog springstinovskog šlifa za osjetiti tamu na kraju noći. Ponovno je radio s Tonyjem Viscontijem (s kojim je snimio i odlični “The Real Animal”), tatom-matom glam rocka, kao što je većinu pjesama napravio s Chuckom Prophetom, s kojim je počeo surađivati u isto vrijeme kada i s ovim zanimljivim producentom.
Album “Street Songs Of Love” započinje odličnom brijačinicom “Anchor”, onda malo zatupi sa stereotipnom “Silver Cloud”, pridigne se s PIL-ovskom “This Bed Is Getting Crowded”, padne ravno na guzicu sa “Street Songs”, što je malo iznenađenje jer je Escovedo, kao pravi ptić noći, i više nego upućen u temu, da bi onda lagano, lagano ustajao u naredne dvije pjesme, te junački ostao na nogama do kraja albuma, kao što i priliči vucibatini i probisvijetu njegova kalibra. Taman kada si ga krenuo otpisati, gad se trgne, strese prašinu s odijela, zapali cigaretu i nastavi niz ulicu, te tako uspravan hodi sve do prvog bara. Da Visconti u ovo šankersko-ulično potucanje na gitarama nije upleten slučajno, osobito dolazi do izražaja u baladi “Down In The Bowery”, gdje rame uz rame s Escovedom pjeva Ian Hunter iz Mott the Hoople, sastava koji je bio jedna od perjanica britanskog glam rocka.
Escovedo pravi pjesme s kojih se cijedi asfalt, gdje se sreću dekadentnost glamura s onom scenografski manje efektnom propašću kakvu u sebi nosi prekomjerno uživanje alkohola. Zamislite ponovno režirane filmove Sama Peckinpacha, propuštene kroz ruke u rukavicama Kena Russella, ili obrnuto, Russellov film “Gothic” zgnječen grubim šakama posljednjeg western romantičara. Takvu vrstu fuzije Escovedo je uspio proizvesti na “Street Songs Of Love”, nekakvu pomiješanu verziju pozerskog fijaska i potpune propasti čovjeka koji zbilja više nema što izgubiti, pa će ga, kao svojevrsna perverzna nagrada za iskrenost i temeljitost nafilovanu energijom, snaći čuvena bezimenost, odnosno ona stroga popularnost u poimanju ruskog maga, za koju ne znaš da li je za top liste, jer tako dobro zvuči u sobi u koju si zbrisao s ulice, što joj je Escovedo na novom albumu, onako kao usput, spjevao niz mračnih popevki.