Čovjek za sve režime

Aleksandar Tijanić izabran je u još jednom mandatu za direktora državne radio-televizije, koja sama sebi voli laskati da je “javni servis evropske Srbije”. To praktično znači da će Tijanić dočekati penziju na mjestu generalnog direktora “javnog servisa”. Kad mu, za četiri godine, istekne mandat koji je dobio ovih dana, navršiće tačno deset godina direktorovanja u RTS-u i šezdeset pet godina života. Po zakonu, ako u sljedećem mandatu ne bude neophodan, odlazi u penziju. I neka, zaslužio je.

Tijanić i sve njegove promocije potpuno se uklapaju u sliku današnje Srbije i teško da je bio moguć drugačiji i reprezentativniji izbor. Da se kojim slučajem direktor RTS-a birao opštim glasanjem, on bi, ne treba dvojiti, ubjedljivo pobijedio.

Važno je zvati se Tijanić

No, vlast se pobrinula da oko poželjnoga izbora nema ni trunke iznenađenja. Deveteročlani upravni odbor RTS-a, zaostao kao i Savjet RRA, u najvećem dijelu iz vakta kad je Koštunica bio na vrhuncu moći, glasovima sedam za i dva protiv odlučio je da Tijaniću nema premca. U skladu sa tom potrebom bio je koncipiran i javni konkurs, u kome samo što nije bilo navedeno da kandidat treba imati visinu, težinu i broj cipela Aleksandra Tijanića. Ne treba imati završen fakultet, treba znati strani jezik, ali ne mora donijeti sertifikat koji bi to posvjedočio, a strani jezik je danas i hrvatski i bosanski, po potrebi i crnogorski.

Tijaniću se ne može odreći novinarsko ime. Ostavio je on traga u NIN-u, na TV Politici, BK TV-u, pisao je u “Nedjeljnoj Dalmaciji” i zagrebačkom “Danasu”, “Startu” i slovenskoj “Mladini”. Najviše u drugoj polovini osamdesetih. I ne može mu se prigovoriti da piše dosadno, bez obzira na to što je često prelazio mjeru dobroga ukusa.

Bio je jedno vrijeme ministar za informisanje u vladi Mirka Marjanovića, kažu kao lični pouzdanik Mirjane Marković, ali nije izdržao čitav mandat. Kad je Milošević pao, postao je savjetnik za medije u kabinetu Vojislava Koštunice. Prije toga postavljenja, u onom kratkotrajnom periodu “kriznih štabova” krajem 2000, imao je namjeru da preuzme “Politiku”, ali kažu da mu to nije dao pokojni Zoran Đinđić.

Poznato je naširoko da je Miloševića u svojim kolumnama od milja zvao “Tigar”, a da je za pisanije Mire Marković govorio da su to “izuzetna publicistička ostvarenja”. Kao Koštuničin savjetnik za medije, isticao se uglavnom permanentnom kampanjom protiv Đinđića. Krajem 2002. doslovno je kazao: “Ako Đinđić preživi, Srbija neće.” E sad, izgleda da to u DS-u, stožernoj stranci vlasti, više niko ne pamti, ili to više nije onaj DS iz 2002. godine. Ko će ga znati. Mijenjaju se ljudi, običaji i politika. Ali Tijanić o(p)staje.

Malo je velikih afera u srpskoj politici tokom proteklih deset godina a da on nije bio bar na periferiji neke od njih. Tako se dogodilo, prema brojnim svjedočenjima, da je bio prisutan i prilikom predaje Milorada Lukovića Legije, mada po nikakvom protokolu i nikakvoj normi tamo nije trebao biti ni on ni drugi koji su tom zgodom dočekali Legiju.

Nema mjesta za nepozvane

Kao direktor RTS-a, u proteklih šest godina, Tijanić se upustio u trku sa komercijalnim televizijama oko gledanosti. U programu je bilo nevjerovatnih emisija, potpuno neprimjerenih javnom servisu, poput “48 sati svadba” ili emisija u kojima su se izvlačile nekakve nagrade, gdje se ispostavilo da postoji ekipa koja vara i samo ona dobiva.

Kad je raspisan ovaj posljednji javni konkurs za direktora javnog servisa, Tijanić je reagovao potpuno u skladu sa svojim dosadašnjim javnim ponašanjem. Kazao je da je daleko od pomisli da se kandiduje, ali kad se ipak, pred istek roka kadidovao i kad je izabran, objasnio je to odgovornošću prema “zaposlenima i gledaocima”. U svom stilu je dodao da “nerado prihvata ponovni izbor”, jer mu je “inteligencija govorila da je ovo najbolji trenutak da ode sa RTS-a”, ali pobijedio je “njegov karakter koji voli borbu”.

I nije toliko problem u Tijaniću i njegovu karakteru. On je takav kakav je i sigurno se neće mijenjati. Problem je u onome ko ga je ostavio na mjestu na kome je sada. To je pouzdan indikator da će se u Srbiji u dogledno vrijeme malo šta mijenjati nabolje. Da bi sve ostalo isto, a da se pravi privid uspješne vlasti, dobrih rezultata i “narodnjačke zabave miliona”, teško bi bilo naći boljega majstora.

Ima još jedna stvar. Tijanić, zapravo, među petnaest prijavljenih protukandidata nije imao značajnijeg konkurenta. I kad se razmisli zašto, samo je jedan odgovor. U današnjoj Srbiji su ljudi od struke i iskustva potpuno svjesni da ne valja konkurisati tamo gdje te neko jak ne pozove. Jer nepozvan, ma kakvu biografiju imao, nemaš izgleda. Nažalost.