Domovina i dohodak

Nedavni nastup ministra zdravstva Darka Milinovića u Gospiću označit će novu fazu u borbi hrvatske vlasti protiv ekonomske krize. Konačno je upućen izravni poziv radnim ljudima i građanima da provjere svoja patriotska čuvstva i izjasne se o tome vole li svoju Domovinu ili za nju ne haju.

Ekonomska kriza prestala je biti tek elementarna nepogoda, tektonski poremećaj globalnog kapitalizma, nego je poprimila svojstva najgore ratne pošasti, sada udara po nacionalnom ključu, nastupa zlokobno i neumoljivo poput velikosrpske agresije, opstojnost rodne grude je ugrožena, i krajnji je čas da hrabro razvijemo zastave te je žrtvom i odricanjima spasimo od sigurne propasti. Formula ministra Milinovića namijenjena radnim ljudima i građanima vrlo je jednostavna: Pristanite na smanjenje plaća, za iznos od oko 15 posto, jer je to akt ljubavi prema Domovini!

Porez na dodanu ljubav

Odmah možemo zamisliti kako bi to načelo funkcioniralo na dobrovoljnoj osnovi, u tzv. stvarnom životu. Karlo, varilac u splitskom brodogradilištu, prilazi šalteru Zagrebačke banke da bi podigao plaću u iznosu od četiri tisuće kuna. Kada mu blagajnica isplati novac, blago se nasmiješi i kaže:

– Od ove četiri tisuće odvajam petsto kuna za moju Hrvatsku.

– Za koga?! – zbunjeno pita šalterska službenica dok joj Karlo gura novčanicu s likom Nikole Tesle.

– Za Hrvatsku, moju Domovinu – ponosno veli Karlo, pazeći da sugovornica čuje veliko slovo D.

– Ali pod kojom stavkom da vodim uplatu? – opet je nejasno gospođi za šalterom.

– Pod stavkom ljubavi prema Domovini – smireno će Karlo. – Lijepo vas molim da ovih petsto kuna uplatite direktno u državni proračun. Je li to u redu?

– A što ste vi, gospodine, neki Rokfeler? – zajedljivo pita blagajnica.

– Nisam Rokfeler nego varilac u škveru. Ali sam uz to i patriot. To jest domoljub, da ne rabim strane riječi.

– Nemojte se ljutiti, gospodine, ali meni se čini da ste vi budala.

– Pa to vam i govorim! – kaže Karlo. A onda oboje prasnu u smijeh… Autor teksta daje im po 50 kuna honorara i otpušta ih do sljedeće prilike.

Dakako da Darko Milinović nije imao u vidu princip dobrovoljnosti – jer njemu nije do komedije i zbijanja šala – pa je “pristanak” zazvao zbog kurtoazije i zdravog demokratskog ambijenta, a stvar bi se zapravo rješavala automatizmom, kreativna državna administracija koja se dokazala u bezbroj kriznih momenata već bi smislila optimalno rješenje. Uveo bi se porez na dodanu ljubav, ili ljubav za dodani porez, ili tako nešto. Ne bi smio biti problem materijalizirati osjećaje prema Domovini, prebaciti ih u čvrstu valutu po povoljnom tečaju i zavesti u prihodovnu stavku državnog budžeta.

Pozitivna iskustva već imamo. Na isti je način za vrijeme rata od hrvatskih iseljenika prikupljan novac za naoružanje i obranu od agresora, pa su te milijunske sume završile na privatnim računima partijskih glavešina u Austriji, Švicarskoj i Kajmanskim otocima, a poslije svega – rat je dobiven! Hrvatska je oslobođena! Projekt je polučio veličanstvene rezultate. Iseljeni Hrvati su na kućne adrese dobili pisani izvještaj i zahvalu: “Pozamašne svote koje ste uplatili za naoružanje bile su neophodne da Domovinu obranimo praktički goloruki.”

U svakom slučaju, ministra Milinovića u Gospiću nisu dočekali smijehom nego suzama, i to – ako je vjerovati novinskim izvjestiteljima – suzama radosnicama. “Naš Darko” donio je u bolnicu kojom je godinama rukovodio uređaj za magnetsku rezonancu vrijedan 13 milijuna kuna (na licu mjesta blagoslovio ga je velečasni Anđelko Kaćunko, uređaj, ne Darka), a zatim pred ushićenim zdravstvenim djelatnicima održao “emocijama nabijen govor”. Prisjetio se teškoća koje su zajednički svladavali dok je bio ravnatelj gospićke bolnice i kad je uposlenike u bijelim kutama znao okupiti kao i danas: “Predložio sam vam tada da sami sebi smanjimo plaće između 10 i 15 posto kako bi riješili dubioze i to smo jedini u Hrvatskoj i učinili… To je prava ljubav prema Domovini… Zato tražim da i danas razumijete ovu tešku, ali ne i bezizlaznu situaciju u Hrvatskoj…” “Neki su tada i zaplakali”, pedantno izvještava dopisnik “Jutarnjeg lista”.

– Bože, kako je to dirljivo – kroz suze šapuće laborantica Lucija medicinskoj sestri Emiliji, pobožno gledajući prema bini. – Zadnji put sam ovako plakala kada me je muž zviznuo šakom i razbio ko pičku!

– Dobro, ali sad plačemo zbog ljubavi prema Hrvatskoj – primjećuje sestra Emilija.

– Pa to ti i govorim! – kaže laborantica. A onda obje prasnu u smijeh… Autor teksta tutne svakoj po 30 kuna honorara i otpusti ih do sljedeće prilike.

No, nije se ministar Milinović u Gospiću zapravo obraćao Gospićanima. On je samo iskoristio djelatnike lokalne bolnice, poznato i prijateljsko okruženje, da pošalje poruku širem auditoriju. Nema on što uvjeravati gospićki medicinski personal, ljude kojima je godinama bio rukovodilac, da pristanu na 15 posto niže plaće zbog ljubavi prema Domovini. Oni su to već jednom učinili, uostalom, “jedini u Hrvatskoj”, pa će zasigurno i opet. Oni su avangarda Milinovićeve strategije svladavanja krize. Kroničari bilježe da su se zbog ljubavi prema Domovini u Gospiću svojedobno odrekli i značajnog postotka Srba – kada se “naš Darko” od sreće bio vezao lancem za banderu – a kako ne bi mizernih 15 posto plaća.

Osamsto tisuća izdajnika

Druga je adresa kojoj se iz Gospića obraćao ministar zdravstva. To je ona vojska hulja kod koje su osjećaji prema Domovini toliko zamrli da ne bi od svojih nadnica za Hrvatsku izdvojili ni pola kune, niti bi se odrekli ijedne socijalne privilegije. Preko osamsto tisuća bijednika potpisalo je peticiju za referendum protiv Zakona o radu: oni se za spas rodne grude ne bi lišili ni božićnice, ni otpremnine, ni dječjeg doplatka, ni trinaestog dohotka, ni kolektivnog ugovora, ni otkaznoga roka… a kamoli umjerenih 15 posto plaće. Uobičajene geste domoljublja smatraju svirepim mjerama nasilja. Osamsto tisuća potpisnika peticije, to je osamsto tisuća izdajnika. To bogme nije malo. Ministar Milinović o tome je ozbiljno razmišljao dok ga je šofer Karlo u crnome audiju vozio prema Gospiću, gdje će održati svoj čuveni govor nabijen emocijama i praćen suzama.

– Treba li nam uopće Hrvatska s toliko nacionalnih izdajnika? – glasno se pita ministar zureći kroz prednje staklo. – Ima li Hrvatska ikakvoga smisla ako toliki broj njenih stanovnika smatra da je ljubav prema Domovini štetna pojava? To je onda država kojoj su državljani omča oko vrata. Zar nije tako, Karlo?

– Valjda je tako, gospodine ministre – procijedi vozač.

– I još ako se taj referendum zbilja dogodi, što onda? Jer ukoliko većina Hrvata na referendumu bude glasala protiv ukidanja svojih privatnih socijalnih prava, to jest ako se izjasne za propast vlastite Domovine, pa što je onda to? Onda taj narod ima državu samo zato da bi je mogao otjerati u grob, a svaki pokušaj izražavanja ljubavi prema svojoj zemlji spreman je aklamacijom odbiti. Onda je taj narod kolaborant sa srpskim agresorom i ekonomskom krizom. Zar nije tako, Karlo?

– Valjda je tako, gospodine ministre.

– Kako će se Hrvatska boriti protiv krize ako se njeni građani svrstaju na suprotnu stranu fronta? Jer ispada da Hrvatska protiv sebe ima i ekonomsku krizu i vlastito stanovništvo, a to miriše na neravnopravnu bitku. To znači da je kriza ne samo bolje naoružana, nego i brojčano nadmoćnija od Hrvatske. Zar nije tako, Karlo?

– Valjda je tako, gospodine ministre.

– Nisam siguran da zemlja čiji su žitelji u ogromnoj većini nacionalni izdajnici uopće zaslužuje nositi časno hrvatsko ime. Bolje bi bilo da se zove Republika Peta Kolona.

– Ne mogu ovdje pretjecati kolonu, ministre – kaže šofer – puna mi je linija.

– Ne govorim o toj koloni, Karlo, nego o onoj drugoj, to jest petoj! – podviknu ministar. – Slušaš li ti mene uopće?

– Slušam, slušam, gospodine ministre. Samo sam malo isključio mozak.

– Isključio si mozak?! – zabezeknut je Milinović.

– Da, isključio sam mozak, što je tu tako čudno?

– A ja sve vrijeme računam da nas dvojica razmišljamo jednako o sudbini Hrvatske.

– Pa to vam i govorim! – reče Karlo. A onda oboje prasnu u smijeh… Autor teksta otpušta ih do sljedeće prilike i daje Karlu zasluženih 50 kuna honorara.

– A meni? – pita ministar Milinović.

– Tebi kurac! – uzvraća autor. – Ti se ovdje žrtvuješ zbog ljubavi prema Domovini.