Irski omladinci koji udaraju u glavu

Naša domaća sklonost epilepsiji došla je do izražaja tijekom gostovanja ocvaloga trubadura Boba Dylana na Šalati, usrijed bijeloga, na pad u nesvijest uvijek sklonoga grada Zagreba. Pa su panegirici rutinskoj svirci prestarjeloga kantautora svojom degutantnošću i nezrelošću ponovno posvjedočili odavna nam znanu činjenicu da je cvijet domicilne rock kritike gluh pored zdravih ušiju, slijep pored zdravih očiju. Dylan je stavljen u rang s Bogom, on kad spomene u pjesmi oluju, stari se grintavac Jahve žustro i radosno odazove te iznad slavne metropole, tog centra intelektualnoga života svakog epileptičara koji drži do sebe, smjesta zagrmi i zasijeva. Jer, haj nek’ se čuje, haj nek’ se zna!

Kao toliko puta do sada, koncert nekadašnje veličine, frajera koji nikada nije znao pjevati, koji sada srećom nema snage ni za ono svoje meketanje, što vam god epileptičari o boji i “iskustvu” njegova glasa rekli, koji je pradavno snimio svoje dobre albume, pretvorio se u otužni susret s vlastitom glupošću svakoga tko je adorirao ovoj senilnoj rutini na djelu. Hadžiluk je jedno, klanjanje drugo, a kvaliteta i snaga nešto su sasvim treće.

Evo recimo, kako je Hrvatska mala zemlja za odlično veliko izbjegavanje, irski bend And So I Watch You from Afar u Zagreb će (unatoč najavama) doći za trideset do četrdeset godina, a ja ću, jer sam ih volio ovoga ljeta, tada napisati tekst u kojemu ću ustvrditi da im vrijeme ništa nije oduzelo, pače, da tek sada, 2040., znaju svirati. Možda momci do tada i svladaju svirku, no teško da će sačuvati srce, a ono je u ovoj glazbi devedeset posto posla. Tko želi dobar stih, neće, je li, čitati Dylana, tko želi dobar ton, neće slušati And So I Watch You from Afar – jednostavno postoji gomila ljudi koji se izvrsno kuže u taj posao i oni redovito nemaju veze s pop kulturom. Možemo se lagati do sutra Dylanovim Nobelom, ali to je tako.

Zašto onda uopće gubiti vrijeme na ovakvu glazbu, pitanje je kao i ono zašto ljudi piju alkohol, npr. votku? Zato što hvata, zato što udara u glavu! Zato što u svakome od nas čuči mali Dioniz. Grupa postoji od 2005. godine, mogli bismo ih svrstati u postrockere, no ovi omladinci zvuče kao da ne pate od umjetničkog sindroma, pa je kod njih štokoješta strpano u istu vreću, čak i nekakav nepismeni heavy metal (koji je, kada nije ona pilajuća daktilografija, lidijska skala gore-dolje, zbog energije i buke, u ovakvoj nudističkoj varijanti momaka iz Belfasta čak i podnošljiv), i nisu opsesivno predani tipičnim postrockerskim antinomijama tihog sviranja, iz kojeg se po defaultu naglo prelazi u neobuzdanu nabijačinu – iritantna taktika koja je gotovo upropastila ovaj smjer u usmjerenom rokerskom školstvu.

Objavljuju od 2007. (EP “This Is Our Machine and Nothing Can Stop It”), a “The Letters” je izašao ove godine, nakon lani objavljena albuma što ga je počuo svaki pionir koji nije gubio vrijeme obilazeći tvorničke kombinate serijske i predvidljive proizvodnje Dylana, Younga i Springsteena, jer vremena je malo, pa je onda odlično potrošiti ga barem dobro, što je uz ovaj sastav garantirani nivo zabave. Mladi, veseli, prpošni, s naslovima pjesama poput “Don’t Waste Time Doing Things You Hate” ili “If It Ain’t Broke, Break It”. Na EP-ju “The Letters” naslovi su zagonetniji: “S is for Salamander”, “D is for Django”, “B is for B-Side”, “K is for Killing Space”. Ovdje nema tekstova, samo melankolija koja to odbija biti, svirka koja, unatoč referencama i postrock ključu, nije apokaliptična, nego kao da slavi život rugajući mu se distorzijom. Sprdanje s ovakvim životom prirodni je poriv svake individue koja je uspjela spojiti mozak sa stražnjicom.

Šuška se da bi na ove prostore mogli doći dogodine, koliko je ta informacija provjerena ne znam, znam da bih ih tada valjalo pohoditi i čuti kako zvuče uživo, da ih ne bi bilo dobro propustiti jer se špara novac za koncert nekog isluženog prdonje. Naime, pokušajte spasiti dušu! Na Youtubeu se može pronaći dosta njihove svirke, a i albumi su na netu. Pa izvolite, probajte!