Ljetovanje u konclogoru

Novine su to registrirale kao jedan od najemotivnijih, gotovo ekstatički trenutak zbivanja u Varšavskoj. Dok je policijska živa sila s asfalta brstila posjele demonstrante, na Cvjetnom trgu nenadano se pojavio Dražen Budiša i izjavio da je došao izraziti “najdublji prosvjed”. Zagreb izgleda kao da je “pod okupacijom” i ova “sramota mora smjesta prestati”. Objasnio je da ga je o događajima u Varšavskoj obavijestio jedan bolestan čovjek, prezimena Vuk, koji ga je nazvao iz policijske marice, i nekadašnji čelnik HSLS-a, prve hrvatske političke stranke, ne može razumjeti što je razlog ovako brutalnom ponašanju policije.

To je sve što je uspio izustiti Budiša. Od silne potresenosti, vele novinari, nije mogao odgovarati na njihova daljnja pitanja, pa ostaje da se pretpostavi kako je “jedna od najvećih faca” otprije četiri desetljeća, kako ga opisuju mlađi kolege, bila na rubu suza. Ostaje da se pretpostavi, što nije neki kunst, i ono glavno. Poznatog studentskog vođu iz sedamdesetih zacijelo je dovelo u stanje krajnje tronutosti prisjećanje da je i sam u dobi današnjih demonstranata bio predmet sličnih policijskih obrada. I čovjek je pukao, što se može razumjeti.

No, neke druge stvari nisu tako lako shvatljive. U Budišino iskustvo unatrag četiri desetljeća ne spadaju samo policijska privođenja i racije, nego i suđenje i odlazak na četverogodišnje tamnovanje u Staru Gradišku i Lepoglavu. Ali, tu njegov emocionalni vremeplov staje. Naprosto, vidiš da u tom stroju goriva za to nema. Budiša nikada nije svoje zatvoreničke dane projicirao u sudbinu onih koji su završavali u policijskim hapsanama i zatvorima ove, hrvatske države, pogotovo ako su još bili i srpske nacionalnosti.

Liberali marširaju nakon nacionalista

Njega nisi mogao vidjeti devedesetih da se ovako emocionalno pokošeno pojavljuje pred novinarima i izražava “najdublji prosvjed” zbog očigledne, u nebo vapijuće sramote što se Srbe privodi, bez ikakvog policijskog rješenja ili sudskog naloga, u brojne sabirne centre. Bilo je među njima ovakvih i onakvih, neki su funkcionirali kao prolazne, tranzitne stanice smrti (paviljon 22 Zagrebačkog velesajma, šibenske Kuline, Gospić, Dubrovačka ulica u Osijeku…), a drugi kao njena zadnja stanica (Pakračka Poljana, splitska Lora…).

Naravno da Budiša osobno nije kriv ni za jedne ni za druge. Štoviše, ima stanovitih spoznaja da je kao član višestranačke vlade 1991. godine pokušao pomoći nekima od tih nesretnika. Ali, to možeš uzeti i kao dokaz da je o svemu tome znao a nije poduzeo ništa, alarmirao javnost, podnio protestnu ostavku, što god, da se ove replike ustaških odvođenja javno osude i onemoguće. Tužni vitez iz Varšavske tako djeluje kao ogledni primjer hrvatskih ketmana iz devedesetih koji su javno bili jedno, a privatno sasvim drugo. Javno su govorili, i to vrlo glasno, da nam ne treba “Hrvatska po svaku cijenu”, ali su privatno dobro znali da je ta cijena itekako plaćena, da je zapravo preplaćena preko svake zdravom razumu prihvatljive mjere. Pazite, ovo nije bilo kakva konstatacija, preko koje možeš preći kao kad kažeš keks, Šeks i slične brzoprelazne riječi. Ona govori da je demokratska Hrvatska, a Budiša je njen valjda najautentičniji predstavnik, izgrađena na prešućenim zločinima, kao što je bogatstvo Glembajevih stvoreno na prešućenom razbojstvu.

I dok će se svaki moralno tankoćutniji čovjek nad time zgroženo stresti, hrvatskoj demokratskoj opoziciji to je, naprotiv, izgledalo kao odlično polazište za tihi, neobjavljeni sporazum s HDZ-om. Mi ćemo vama progledati kroz prste sve te vaše paviljone i poljane, a vi, molim, dopustite slobodu govora, okupljanja, udruživanja itd., ukratko sve one demokratske igračke bez kojih mi ne možemo funkcionirati. I eto, zato je politički opet sve aktivnijeg Budišu onako slomio prizor policijskog uklanjanja mirnih demonstranata u Varšavskoj.

Doživio je to kao da njemu, apostolu hrvatskog liberalizma, pakosno paraju pred očima liberalnu bibliju.

Uznemirio se i protestirao i patrijarh hrvatske pravde i pravednosti Ivo Josipović, kojemu je to palo kao da mu netko, osim ove ljetne pripeke, otima sav dah iz pluća. Kako će on, bogamu, sada pred svoje birače, koji su ionako brže i bolje od njega shvatili da u Varšavskoj jedna popišmanjena tajkunsko-politička bratovština javno gazi njihov javni interes? I onda kao da je predsjednik još izravnije od Budiše htio podsjetiti na onaj neobjavljeni sporazum s HDZ-om.

Istog dana kada je policija očistila od ljudi Varšavsku on je, kao da u cijelom Splitu nije bilo slobodnog kreveta, zanoćio u vojnoj luci Lora i time praktički poništio sav simbolički naboj tog mučilišta. Jasno, u njegovom uredu to niti vide niti priznaju. Kako? Pa oni su poduzeli sve da ne bude neugodnih nesporazuma. I stvarno, lako ih možeš zamisliti kako su poslali dolje nekog povjerljivog da utvrdi kako stoje stvari, znate, predsjednik ne bi htio biti viđen u blizini onog, kako se zove, bloka C, a bože sačuvaj da bi ga ondje i smjestili. I, razumije se, onu pseću kućicu, ako je još tamo, smjesta maknite. To svakako!

Predsjednik pao s Marsa

Kada je sve na taj način bilo riješeno, predsjednik je mogao na zasluženi počinak u konclogor, ali je ipak morao odgovoriti na novinarsko pitanje nije li neprikladno da prespava baš u Lori, čak da tamo primi i jednu stranu delegaciju. Zašto, začudio se u sebe sigurni profesor prava, sada na položaju šefa države? Pa, nemili događaji u Lori predmet su sudskog postupka, otpovrnuo je, kao da se jučer vratio s Marsa i ne zna kakvih je sve svinjarija bilo, i još ima, u tom postupku. Uostalom, što dođavola uopće znači da je Lora u sudskom postupku, sve da je s njim, tim postupkom, i sve u redu? Ne želi nam Josipović valjda reći da ne treba prejudicirati presude koje još slijede? Pa, on se sam zauzeo da se u Lori postavi spomen-ploča kojom bi se komemoriralo ubijene i mučene! Ili možda misli da su osuđujuće presude i ta spomen-ploča sasvim dovoljna satisfakcija žrtvama i da je time s Lore skinuta svaka ratna hipoteka? Pa se onda u novinama pojavila čak neslužbena vijest da će predsjednik ljetovati ondje, to je, rečeno je, puno jeftinije nego u ladanjskim vilama u posjedu države.

Dobro, to je poslije demantirano, pa ako je nešto od tog vašarskog neukusa i bilo na pomolu, nije se srećom dogodilo (bilo bi to isto kao da je Josipović pozvao diplomatski kor na roštilj u Jadovno, ili na cocktail party u Jasenovac). Ali i ovako, hrvatski je predsjednik deterdžentom nedopustivog nehaja isprao dobar dio paćeničke aure Lore, a ako već toliko prednjači u klanjanju žrtvama na svim stranama, on je zadnji koji je to smio sebi dozvoliti.

Doduše, možda u tom klanjanju i jeste Josipovićev problem. On je već uputio toliko isprika da imaš dojam kako mu to služi kao glavni argument da je političar na mlazni pogon koji puno brže i sigurnije od drugih rješava i najteže probleme. E, ako mu je namjera da to dokaže i na primjeru Lore, tako što će u kupaćim gaćama obaviti njenu deviktimizaciju – na loše će to ispasti.