Ljudi i bogovi
Kazališna sezona u Srbiji završila je jednom sjajnom predstavom i jednim otužnim skandalom. Skandal se vuče kao trakavica čitavu godinu i pitanje je kada će završiti. Predstava je bljesnula iznenada, gotovo slučajno i pitanje je hoće li se tako nešto opet ponoviti. Radi se o predstavi “Metamorfoze” prema Ovidijevim tekstovima, u režiji Aleksandra Popovskog u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Što se skandala tiče, riječ je o Ateljeu 212.
Samo mijena stalna jest
Predstavu “Metamorfoze” gotovo da nije dobro prepričavati jer je ona takva – prozračne paučinaste strukture – da je u prvom redu treba gledati. Ona u gledaoca ulazi kroz oči, razlijeva se kao dobro vino po čitavom tijelu i tek na kraju mozak registrira da se nešto neobično dogodilo.
Popovski se preko Ovidijevih legendi bavi temom ljubavi i ljubakanja iz vremena “kada su i bogovi i ljudi radili uglavnom tko je što htio”. Scenografija, tekst i glumačka igra nisu čvrsto fiksirani, već sve što postoji na sceni nekako leluja i doživljava neprestane mijene i metamorfoze. Dok glumci zavode i ljubuju, ne postoji jasna veza između govora i komentara, fikcije i radnje, između priče i doživljaja. Sve je tako lako i jasno-nejasno, a opet teško i tegobno. Ljudi su čudna bića: lako ljube ali lako i umiru.
Na pozornici nema ničega osim visokih stupova oko kojih glumci, dok pripovijedaju, omotavaju samoljepivu traku na stotine načina, kako sami žele. Na taj način cijela predstava sugerira ranjivost i hirovitost naših osjećaja, eksplozivnost naše mašte i prolaznost igre života, uz sve nedaće koje trpimo. Igra prva postava JDP-ovih glumaca, od Nebojše Glogovca do Gorana Šušljika i od Nade Šargin do Jelene Đokić i Nataše Vučković, čime su visoka estetiziranost, emotivna zavodljivost i neuhvatljivi šarm dovedeni do maksimuma. S obzirom na to da u Beogradu situacija s teatrom nije puno bolja od one u Zagrebu, te da nakon gledanja mnogih predstava mrtvi hladni možete otići na dobru večeru, “Metamorfoze” zaslužuju svaku pažnju.
A sada o skandalu. Repertoar Ateljea 212 u protekloj sezoni bio je sačinjen s pretencioznim sloganom “Revolucija”. Novi direktor ovog teatra Kokan Mladenović objasnio je beogradskoj kulturnoj javnosti da će pod ovim motom Atelje 212 pokušati dati “duhovite odgovore na neprijatna pitanja vremena, u zemlji koja je iznevjerila svoje ideale”. Lijepa formulacija, ali što stoji iza nje? Prva predstava bila je “Kosa”, ona ista koju je prije 40 godina Atelje 212 već igrao. Ovaj put to nisu bila djeca cvijeća i rat u Vijetnamu, nego antiglobalisti i rat u Iraku. Za razliku od zaista prkosne predstave od prije četiri desetljeća, ovogodišnja “Kosa” predstavljala je neki šminkerski mjuzikl na temu pobune, s puno vike i muzike, ali nekako šuplje, bez pravog razloga i smisla. Predstava ide kao alva, karata nema ni za lijek, ali nema tu ni spomena na revoluciju.
Slijedila je potpuno beskrvna predstava “Da nam živi rad” i još neki sitni igrokazi koji su razuvjerili i posljednje navijače jedne potencijalno zanimljive ideje. Ovaj konceptualni promašaj ne bi bio vrijedan spomena da upravnik Mladenović nije počeo odjednom u Ateljeu 212 “trenirati strogoću” na krivim mjestima i na pogrešan način. Prvo, skinuo je s repertoara valjda sve predstave nastale za mandata bivšeg upravnika Svetozara Cvetkovića, bez obzira na to što neke od njih dobivaju međunarodna priznanja i nagrade. Tako “Šuma blista” i “Putujuće pozorište Šopalović” redatelja Tomija Janežiča igraju na prestižnim festivalima u Beču odnosno Bruxellesu, ali nagrade za njih redatelj može podignuti jedino na – blagajni Ateljea 212.
Filozofija palanke
Nadalje, iz samog kazališta stižu glasovi da sve disonantne tonove Mladenović siječe u korijenu. Bilo je tako pokušaja da se slogan “Revolucija” zaista misli ozbiljno, ali bi na probe tada banuo Mladenović, zaprijetivši prstom redateljima i piscima tekstova da ne talasaju previše. Kada je čeljad iznutra i izvana shvatila da je taj slogan zapravo lažnjak za komercijalno navlačenje, na fasadi kazališta osvanuo je grafit zlokobne intonacije “Filozofija palanke”, koji očito aludira na provincijalizam u mišljenju i načinu vođenja Ateljea 212, te na ziheraštvo kada se radi o parama i popunjenosti gledališta. Pod ovaj protestni grafit, na internetu i u novinama, odmah se potpisalo četrdesetak ljudi od imena i značaja u kulturi, među kojima su: današnja najznačajnija srpska dramska spisateljica Biljana Srbljanović, zatim pisci, redatelji, glumci i kritičari Dalija Aćin, Filip Vujošević, Iva Milošević, Jelena Đokić, Ivan Medenica, Maja Pelević… Nakon ovakve pobune, najznačajniji srpski kazališni kritičar Ivan Medenica skinut je s liste službenih gostiju ovog kazališta, dok redateljice i spisateljice koje su potpisale protest, sasvim je izvjesno, neće moći dobiti angažman u Ateljeu 212.
U Srbiji, kao i drugdje na Balkanu, tu smo gdje i lani: dobre predstave događaju se gotovo slučajno, a besmislice i skandali redovno.